O zalijevanju cvijeća slijedeći put
|
Nikak da napišem post. Ovaj tjedan svaki dan krenem pisat i nede pa nede. Čak sam i napisao post u ponedjeljak i skoro ga objavio i time oborio dan prije postavljeni rekord, no nisam bio zadovoljan napisanim pa od svega niš.... A pisao sam vam malo o zalijevanju cvijeća, pa sam vam se ispričao za onaj lanac sreće (koji je prijevara, al ak netko dobije onaj kad se mora stisnut Caps Lock, nek mi ga samo proslijedi da i njega isprobam, hihihihi), pa sam pričao o onom doktoru Ozu koji je bio u gostima kod svaki put sve mršavije Oprah i koji prodaje foru kak je cijeli ključ zdravlja širina struka (ja sam 4 cm u propasti). Vidi se da je šarlatan čim dolazi u emisiju u kuti, k'o da bu tam operirao.... I malo sam se još čudio kak si je ta Oprah sa svima živima dobra, najbolja, sa svima se grli, ljubi i sl. Ma općenito mi ide na živce svo to olako grljenje.... Mislim da se ja ne znam grliti. Ni ne grlim se puno. A nije baš ni da puno iskazujem emocije sličnim gestama....uglavnom samo na rastancima i sastancima tj. dolascima. S muškima je to uglavnom samo rukovanje, dok s curama postoje tri načina (ovisno o prisnosti): - rukovanje i pusa desno, pusa lijevo - hvatanje za ramena-nadlaktice, pusa desno, pusa lijevo - zagrljaj i eventualno pusa desno, pusa lijevo. Uvijek me muči to grljenje. Nikad ne znam gdje bi s rukama; mogu ili primit za struk ili nekam iza.... al uvijek ste mi vi ženske nekak premale pa vas prelagano obuhvatim. Uvijek mi ostane viška 20 cm svake ruke. Ne smijem s rukama prenisko da ne ispadne da hvatam za dupe, a visoko mi baš ne paše.... pa se nađem negdje na sredini leđa, više prema dolje, ali ni onda nikad ne znam jel bih trebao onak trljati ruke, tapšati ili ih samo mirno držati.... ma prekomplicirano mi je to sve.... Volim glupe filmove. Evo sad sam baš pogledao kraj nekog filma (čekam da se teletekst izvrti....Jadni Joe je naslov).... nemam pojma o čem se radilo u filmu, al klinac na kraju kazališne predstave zabio koš, klinka sva sretna (valjda je redateljka) sa cvijećem u ruci, klanjaju se, njen stari se poljubi s onom ženskom kaj je glumila u Edu, svi se smiju, svi su radosni, sretni.... „happy end“!!! ne znam.... al i ja sam sretan.... Ma bolji su mi takvi filmovi, neg oni ozbiljni, dobri, tužni, koji te navode na razmišljanja, nakon kojih se osjećam iscrpljeno k'o da sam uzvodno preplivao Nil.... i nije mi jasno tko želi snimiti film s tužnim završetkom! Pa film je jedinstvena prilika da se sve posloži kak u stvarnom životu nikad ne bi; nakon brojnih peripetija i skinutih skalpova Loosica mi priznaje da me nikad nije prestala čitati i da me voli još i više i da mi želi roditi djecu, ja se slamam i opraštam joj sve i.... „živjeli smo sretno do kraja života“. Kaj nije glupo da pogledam film i nakon njega plačem!? Želim pogledat film da se oraspoložim, razveselim. Zato valjda ni ne gledam previše filmove. Imam ih doma hrpu, al svi neki dobri i nikak da se prisilim pogledat. Neda mi se pamtit pojedinosti s početka da bih mogao razumijeti kraj, povezivat događaje, pratit tko je kog prevario, tko je kome brat, sestra, sestrična, maćeha.... Dajte mi rađe Chevy Chasea, Brandona Frasera, Leslie Nielsena, Mr. Beana (još nisam pogledao ovaj novi), vodite me na praznike u Europu, Vegas, Disneyland, Pariz ili Egipat i nasmijte! S nestrpljenjem čekam Goli pištolj 2! Možda ni ovaj post nije bolji od onog neobjavljenog, al kaj sad, preživjet ćete.... Grlim vas! |
