| < | studeni, 2024 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (3)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (1)
Rujan 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2012 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ili pivo, ili gajbu...... 
Lisbeth
Priča koje nije htjela umrijeti
- 20:53 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
-Ustani, ustani, ustani, ustani!!- -Moram li baš sad?- -Da, sad.- -Ne mogu vjerovati, molim te danima da dođeš i baš sada u zoru ti trebaš van?- -Ne može se odrediti vrijeme za velikane..- -Velikane? Pa ti si obično malo dijete koje zanovijeta!- -To se tako čini sada, ali kad izađem, bit ću velika.- -Dobro, dobro, pričekaj da skuham kavu prvo...- -Ajme, ajme, kavu, pa ćeš htjeti doručak, pa onda sto stvari!- -Šuti i strpi se!- -O Bože, gdje me stavi u tu ludu glavu bez talenta, požrtvovnosti, bez..- -Ne jadikuj!- -Da li ti znaš, kako je "Onore D Balzak!!" pisao?! -Znam, prekrasno i teško, strašno i lako, i još me bole njegove riječi.- -Ne to kako je piiisaaao, nego kako je nastajalo njegovo djelo?- -Znam, budio se u ponoć pa pisao cijeli dan, pa išao spavati u šest navečer i tražio slugu da ga budi u ponoć i tako ukrug mjesecima.- -Da, upravo tako!- -On je imao slugu da mu skuha kavu.- -Ja sam sigurna na on nije pio kavu.- -Vjerojatno nije ni bilo kave tada...- -Ne! Jer je radio, nije gubio vrijeme-radio je!! -Ajme, kakvo si čangrizalo, u što ti misliš izrasti-odmah u staru babu? -Rekla bih ti nešto sada, ali sam previše fina za takve riječi!- Mogu si misliti, pomislila sam. Uključila sam laptop i otvorila word. -Hajde-reče, -hajde više...- -Ništa od toga, kaže word da ga više ne mogu koristiti.- -Kako to misliš?- -Lijepo, istekla mi je licenca.- -Plati!- -A ti bi da budem pisac?- -Kako je to povezano?- -Jesi li ikada vidjela bogatog pisca? Ha? Kako je tvoj "Onore D Balzak!!" umro, ha?- -Što ćemo sad?- -Sad ćemo pisati u notepadu.- -Molim? Ja na to neću ni prstom kročiti!- -Onda se mogu vratiti u krevet, a ti idi gnjaviti nekog drugog.- -Ali ja sam velika...- -Nisi!- -Jesam, velika, kao, kao miso juha!- -Ne nisi.- -Kao crni mačak!- -Da si ti crni mačak prepoznala bih te.- -Ne možeš to.- -Kako ne mogu, kako sam prepoznala sve druge manje gnjavatorske priče?- -Sigurno nijedna nije izgledala kao ja.- -Istina, nijedna nije gnjavila i cmizdrila, sve su jednostavno počele: pogodi s čim? S rečenicom!- -Što ćemo sad?- -Sad ću skinuti open office, a ti dotad ili šuti, ili počni smišljati što to bitnog želiš reći.- Šutjela je. Čudo. Kako je naporna, kao onaj mali pas koji vječno čvenka i ne možeš ga slušati, a ni udariti. A htio bi ga udariti, kao nogometnu loptu i gledati do kud će letjeti. Ali to bi bilo uzalud jer bi se vratio i natezao mi hlače unedogled. Ne možeš se spasiti od malih stvari... -Dobro, ja sam spremna , da te čujem.- Priča je šutjela. -Hajde nesrećo mala, gukni!- Ne, ništa, ni riječ. Naljutila se i otišla, ne mogu vjerovati! Za to sam se ja budila? Oh, k vragu, a što ako je bila crni mačak? Kvragu! * -Ustani, ustani, ustani!!- Eto je opet! -Ustani! Šutjela sam i poslušno sjela za laptop. -Hajde, da te čujem.- -Kao prvo, želim da me fino, školski urediš. Lijep uvod, pa zaplet, pa preokret, rasplet. Želim vrsne rečenice, nikakvu patetiku, ni pretjerane "pametne" i nerazumljive riječi, ali ne želim ni da me opišeš kao da pričaš s nekim na sajmu. Hoću biti snažna, a ipak jednostavna. Želim..- -Želiš da nađeš neku drugu glavu...- -Kako, molim?- -Nisam ni školovana, niti se razumijem u te tvoje fore o kojima pričaš, ja te mogu ispričati kako mi se pokažeš i to je to. -Zašto sam onda u tvojoj glavi?- -Možda te nitko drugi nije htio.- Požalila sam čim sam to rekla. Počela me podsjećati na stvarno dijete, maleno, nesretno i plaho, u kavezu mog uma iz kojeg mora izaći. Ako ne izađe, život će joj nestati prije nego ga udahne punim plućima. Rasplakala sam je, čula sam joj prigušen jecaj duboko u sebi. K vragu, sad se osjećam kao zadnje smeće.. -Hajde, prestani plakati i poslušaj me. Ja nisam pisac, nemam vještinu, samo volju. Trudim se. Trudim se najbolje što mogu da vas napišem. Moraš znati da ja nisam odabrala to, niti sam to planirala u životu, ali vi uporno dolazite same. Ja ne smišljam priče, samo ih prepišem iz svoje glave na papir. Sve što ja mogu napraviti je da možda nešto dodam, možda stavim koju zarez, navodnike, upitnik. Pokušam im dati život. Ali one, kad dođu, prostru se u meni, kao knjiga. To je sve. To je cijeli moj talent i znanje. Probaj i ti, kad već znaš što želiš biti, pokazati se. -Ma da! Što ćeš mi ti onda?- -Da ti ne trebam, zar bi ti bila tu?- Šutjela je. Ja sam šutjela. Nisam imala ni najmanju ideju što je ona, kakvu priču ima, nije imala čak ni emociju, nije nosila baš ništa sa sobom. -Ja sam muzika, i kao takva trebam postojati.- -Ja nisam skladatelj ni pjesnik. Rečenice mogu imati melodiju, ali prvo moraju biti rečenica. Možemo ih nizati tako, kao neku sonatu, ili marš, ili simfoniju. Ali priče nisu note, njezine note su riječi. Pokaži mi se.- -Pa pokazujem ti se!- -Ne, pokazuje mi se malo čangrizalo, želiš li da te tako napišem?- -Ne, ja želim biti velika!- -Ti možda jesi dijete, možda bi trebala još rasti prije nego te napišemo?- -Kako da to shvatim?- -Kako je rečeno. Kao dijete si, puna košara želja a vidici daleko na horizontu, bez ijedne ideje kako doći do tamo i kako ih ostvariti. Nijedna tvoja misao nije korak prema tome, tvoje su misli previše daleko od toga što si sada.- Okrenula je lice od mene, počela je stvarno sličiti na djevojčicu koja se ljuti jer nije dobila igračku koju je htjela. -Ostani još malo tu, kad budeš spremna, pisat ćemo.- -Ti si za to kriva!- -Žao mi je, da sam Honore de Balzak, možda bi već bila napisana. Voljela bih da jesam, ali nisam. Takva sam kakva jesam, i jebga, jedino sam što imaš.- Opet plač, ne plač, ridanje, suze iskaču iz njezinih očiju, crveni se u licu od bijesa i nemoći. Nervira me plač bez pravog razloga. Opet pomislih na malog psa i njegov let... -Slušaj me, imamo vremena, ostani, odmori, razmisli malo o tome što želiš biti kad narasteš, pa ćemo onda pokušati?- -Do tad ću umrijeti.- -Zašto tako misliš?- -Zbog svih ovih priča na kojima stojim, koje si zaboravila Eto, mrtve su pod mojim nogama. Zar ih ti ne vidiš? Udahnula sam duboko. Da, u meni zaista postoji more mrtvih neispričanih priča... -Znaš li da postoji jedna priča koju sam pokušavala napisati deset godina. Jednako kao ti, budila me, mučila, htjela izaći i pisala sam ju, ali nikako dovoljno dobro. Nikako joj nisam mogla dati život. Nisam znala. Pokušavala sam iznova i iznova, ali ne. -I sad je mrtva!!- -Nije, ispričala sam ju, napokon, nakon sto pokušaja, ali ne baš najbolje. Nisu te priče mrtve, one čekaju svoje vrijeme. Za sve postoji vrijeme. Možda sada nije tvoje vrijeme.- -Ne želim umrijeti. Ne želim ostati ovdje u mraku, ne želim nestati...- -Nećeš umrijeti, obećajem ti. Probavati ćemo, dok ne postaneš velika. Može?- -Nećeš me zaboraviti?- -Neću, ako ti damo ime.- -Dobro. Kako ćeš me zvati?- -Ja bih te zvala: Priča koja nije htjela umrijeti.- -To nije loše ime...- -Nije, zar ne? Hoćemo li sad na spavanje? -Ne, želim znati zašto ti je trebalo tako dugo da napišeš onu priču? -Vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg ju nisam baš najbolje napisala; previše me boljela. - Ali ipak si ju napisala.- - Jesam, jer je i ona bila priča koja nije htjela umrijeti...- Oznake: lasta |
