Josip Portada: Hod po karticama III

Studeni 2019 (54)
Listopad 2019 (19)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
U ovom, trećem "Hodu po karticama", postavljam neke od novinskih tekstova objavljenih od 2010.do 2019. godine. Svi novinski tekstovi, članci, reportaže, kolumne i drugo koje postavljam na blogu, objavljeni su u nekoj od novina ili na nekom od portala za koje sam radio. Tu su tekstovi objavljeni u Večernjem listu, Novom listu, Zadarskom listu, Jutarnjem listu, Narodnom listu, Otočnom Novom listu, Slobodnoj Dalmaciji, eZadru...To je tek mali dio od oko 22. 000 članaka koliko sam, kao profesionalni novinar, objavio u raznim novinama, magazinima, na portalima. Tekstove nisam birao po nekom posebnom kriteriju, već sam ih uzimao iz svoje arhive redom kako su ondje posloženi...

O Hodu po karticama III
Ovo je moj treći blog pod nazivom "Hod po karticama". U prvom sam objavio neke od novinskih tekstova objavljenih od 1989. do 2000.godine, u drugom od 2001.do 2010.godine i u ovom trećem, objavljujem neke od novinskih tekstova objavljenih od 2010.do 2019. godine. Svi novinski tekstovi, članci, reportaže, kolumne i drugo koje postavljam na blogu, objavljeni su u nekoj od novina ili na nekom od portala za koje sam radio. Tu su tekstovi objavljeni u Večernjem listu, Novom listu, Zadarskom listu, Jutarnjem listu, Narodnom listu, Otočnom Novom listu, Slobodnoj Dalmaciji... Zašto je naziv bloga Hod po karticama? Kartica ili kartica teksta je mjerna jedinica za izračunavanje količine teksta u novinarskom tekstu, članku, reportaži, kolumni...Kada bi urednik rekao novinaru: "Želim dvije kartice teksta", novinar bi odmah znao koliko točno materijala treba napraviti, odnosno napisati teksta. Jer, jedna kartica je 30 redaka na stranici i 60 znakova u svakom retku. To je oko 1800 slova, brojki, simbola, interpunkcije i razmaka. Nakon pojave internetskog novinarstva, kartica je izgubila smisao, ali u vrijeme dok se pisalo pisaćim strojevima, kartica je bila izuzetno važna. Za mnoge novinare, a tako i za mene, kartica je, i nakon pojave internetskog novinarstva, ostala pojam količine materijala kojeg treba napraviti. Zbog toga se blog zove Hod po karticama...Objavljujem stare novinske tekstove kako bi neki događaji bili zabilježeni i postali dostupni onima koje bi možda mogli zanimati. U svakom slučaju, to je zabavan vremeplov kroz tekstove i fotografije koji mogu podsjetiti na neke događaje koji su uglavnom zaboravljeni. Tekstovi postavljeni na sva tri bloga tek su mali dio od oko 22. 000 članaka koliko sam, kao profesionalni novinar, objavio. Tekstove nisam birao po nekom posebnom kriteriju, već sam ih uzimao iz svoje arhive redom kako su ondje posloženi. Kaže se, što nije zapisano, ne postoji. No, moglo bi se reći, što nije dostupno na internetu, ne postoji...Osim u arhivima koji su na raspolaganju malom broju ljudi. Zbog toga, eto, Hod po karticama, šetnja po tekstovima kako bi se tim tekstovima omogućilo mjesto na tražilicama...Nešto kao digitalizirana arhiva...Ništa više i ništa manje od toga..


04.11.2019., ponedjeljak

Benediktinski samostan Sv. Margarite - kolijevka paške čipke

Autor Josip Portada
Subota, 22 Siječanj 2011 11:54

Benediktinski samostan sv. Margarite u Pagu kolijevka je paške čipke, mjesto na kojem je paška čipka nastala i gdje se stoljećima održava i na nova pokoljenja prenosi umijeće šivanja paške čipke. Odgojna djelatnost ima dugu tradiciju u samostanu. U Benediktinskom samostani sv. Margarite stoljećima je djelovala škola za poduku ženske djece, a jedan od predmeta bio je ručni rad, izrada paške čipke. U vizitaciji iz 1603. godine izričito se govori da redovnice podučavaju žensku djecu. Ta se djelatnost nikada nije prekidala, čak ni za francuske okupacije 1807. godine kada je opatica Marija Ivana Mirković pismeno priopćila vlastima da se u paškom samostanu ženska djeca besplatno podučavaju u čitanju, pisanju i ručnim radovima, posebno čipkarstvu. Francuska uprava upravo zbog toga, zbog postojanja škole u samostanu, benediktinski red nije ukinula.
Benediktinski samostan sv. Margarite utemeljen je 1318. godine, a 1579. godine u samostanu je počela s radom škola za djevojčice i djevojke u kojoj se podučavalo čitanje, pisanje i čipkarstvo. Časna majka Rozarija Gligora kaže kako se čipka u samostanu izrađivala dok se samostan nalazio u starom gradu Pagu, danas je to Stari grad, a sve je počelo kada je u samostan iz Venecije došla benediktinka koja je znala šivati čipku i svoje je znanje prenijela drugim benediktinkama.
"Redovnice su razvile vrlo bogatu i raznoliku djelatnost, a među ostalim su podučavale čipkarstvo, a čipke se prodavalo u Mlecima i kasnije u Austriji. Zbog toga su redovnice zaslužne što se čipkarstvo proširilo u gradu Pagu i postalo važan izvor zarade mnogih paških obitelji," kaže časna majka Rozarija Gligora.
Časna majka Rozarija Gligora kaže kako se krajem devetnaestog stoljeća čipka napravljena u samostanskoj školi nosila na izložbe u Zadar. Učenice su radile za crkvu, ali i za prodaju, a u samostanu se čuvaju neki njihovi radovi kao što su tavaja i komplet za crkvu od čipke. Prije četiri godine u samostanu je obnovljena škola paške čipke, a polaznice podučava Urica Orlić, čipkarica koja više od četrdeset godina podučava šivanje paške čipke.
"Imamo šesnaest polaznica, a to su tri časne sestre, Rozarija, Placida i Ilinka, osam žena iz Paga, tri iz Vlašića i dvije iz Novalje. Samo dvije uče čipku od početka, a ostale već znaju šiti i ovdje se s tetom Uricom usavršavaju. To je nastavak tradicije koja je prekinuta nakon Drugog svjetskog rata," kaže časna majka Rozarija Gligora.
Samostanska škola se nekada nalazila u zgradi u Koludraškoj ulici, a ta zgrada je nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirana i u njoj se nalaze županijski uredi. No, iz Vlade RH dolaze dobre vijesti. Zgrada u Koludraškoj ulici vratit će se samostanu, a uredi će se preseliti u neki drugi prostor.
„U zgradi u Koludraškoj ulici, nakon što se ona vrati samostanu, želimo urediti sobu za šivanje čipke,“ navodi časna majka Rozarija Gligora.
Premda zna šivati, časna majka Rozarija Gligora sudjeluje u radu škole jer svoje znanje želi usavršiti.
O svojim počecima u čipkarstvu kaže: „U samostan sam došla s trinaest godina, nakon što sam četiri godine išla u gradsku školu. Kad sam došla u samostan još je bilo puno Paškinja u samostanu koje su šile čipku. Mene je šivanje čipke naučila pokojna sestra Filomena, Marica Crljenko. Dosta je šivala i sestra Tereza Meštrović."
Poslije Drugog svjetskog rata nastupilo je teško vrijeme za samostan.
"Poslije Drugog svjetskog rata smo puno šivale za jastučnice i plahte za prodaju kako bismo mogle živjeti," navodi časna majka Rozarija Gligora.
U skromnoj, ali ugodnoj sobi u Benediktinskom samostanu, čipkarice pažljivo slušaju učiteljicu Uricu Orlić koja im prenosi svoje bogato znanje i iskustvo. U samostanu tako ponovno nastaju paške čipke, baš kao i nekada, u vrijeme dok je djelovala samostanska škola zahvaljujući kojoj je Pag postao poznat po vrijednoj rukotvorini koja se nalazi na UNESCO-ovom popisu nematerijalne baštine svijeta. Povratkom u staru zgradu u Koludraškoj ulici, samostanska škola će se vratiti tamo gdje je stoljećima bila, na mjesto iz kojeg je paška čipka ušla u život Paškinja i Pažana i postala dio tradicije koja se održava gotovo pet stoljeća.
- 03:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #