život je san
|
sad, u kasno poslijepodne dok sam ležala na prvom katu iznad vreve rive, u polumraku, do dragog kroz škure plesale su zrake svijetlosti, ovisno o refleksijama susjednih prozora zvukovi rive doimali su se kao nasnimljeni kao da je netko iscenirao zvuk rive ljeti nasnimio ga i pustio ga uz svjetlosne efekte meni za atmosferu. odjednom se sve učinilo toliko nestvarno kao da sanjam, toliko prozračno i suptilno i neuhvatljivo kao da sanjam. kao da sanjam svoju životnu priču kakvu ja želim da bude (nesvjesno), kao da su moji problemi oni koje sam sama izmislila i s kojima sam se odlučila baviti, eto, iz dosade. jedna poluromantična priča, nedovoljno romantična da bih se prepustila u nju stopostotno, ali dovoljno da bi mi se mozak uhvatio u istu mrežu u koju se uvijek hvata, izgradio isti scenarij, po stoti put koji uvijek izgradi jer mu to eto tako iz nekog razloga paše. a kao da se u taj scenarij sna komplementarno nadogradio scenarij sna od dragog i odjednom sam zoom-outala iz te kamene sobice na cijeli dan i sve ljude koje smo sreli i bilo mi je jasno, kristalno jasno tko što sanja, koliko intenzivno i zašto i kako i kako svaki oblik bića odgovara njegovom snu (ako to ima smisla) i kako neka bića sanjaju manje intenzivno, a čini se kao da sanjaju intenzivno a neka bića se neće probuditi idućih par života, iako se čini da su skroz budni. moj dragi... sanja. kao i ja, a ja sam još gora. ironično je što tipkam ovo u trenutku u kojem on doista spava. ali, nema veze. na ljudima je da sanjaju, na ljudima je da se bude. i šta je najsmiješnije od svega, kao da nemamo nikakvu vlast nad time da li sanjamo ili da li se budimo kao da nas san opizdi kad ga najmanje čekaš, i budnost isto i u to je smiješno to je - šala kozmičkih razmjera a kao da je cijeli taj san opet jedna - igra koju pak "najbolje" igraju budni. ili barem polubudni ali to se kuži iznutra. izvana je sve nekako naopako, kontradiktorno. kao i u slučaju ovih što se čini da ne sanjaju a zapravo su jaaako duboko, u rem fazi. nevjerojatno, lutke se mijenjaju, kulise se mijenjaju, ali moj san, vjerojatno jako jako jako kratkog trajanja u kozmičkoj perspektivi toliko jako kratkog da se tema ni ne stigne promijeniti, kao kratka crtica nevjerojatno kratka u mašti usnulog krishne na planetu punom mlijeka. a moje buđenje, kao da je vrlo teško. kao da je jako daleko stanje potpune budnosti, tako mi se čini, dok sagledam cijeli niz slojeva koji dijeli Mene Sebstvo i "stvarnost" kroz koju se krećem toliko uvjetovanja i koncepata, takva složena mreža udica koja me fura lijevo, pa desno pa imam kao dečka, pa sam kao s njim, pa kao sad tu nešto kemijamo, a sve ja to sanjam. eh san, šala, igra. ah krishna govinda jay radha! |
