svijet ima samo mračnu stranu
|
čini mi se da sam uslijed niza događaja, vrlo intenzivnih koji su prodrli ravno do korijena mog bića kao da se iskopalo sve da bi se stisnuo taj posljednji gumbić na kojeg je sve naslagano (trauma) i reklo mi evo vidiš ne vjeruj nikom. mogu nabrojati ljude kojima vjerujem na prste jedne (ili dvaju) ruku, svi ostali su otpali. jedini ljudi kojima vjerujem i koji su mi dragi su oni kojima je na prvom mjestu istina, sve ostalo je lunjanje po magli srljanje po mulju postojanja nema centriranosti, nema istine ljubav u njihovim očima je ista kao laž jer je sve laž svaka konceptualizacija je laž. nitko nema legitimne riječi, postupke nitko ne vidi dalje od svoje guzice (kome istina nije na prvom mjestu) nitko ti neće pružiti ruku u nevolji, nego će otračati kako je tvoja nevolja zaslužena ili neku drugu pizdariju. ne, nitko nema pojma niočemu. onda izađem van i vidim sva ta poznata lica koja više ne pozdravljam koja nekoć su mi bila u sličnima ratu okolnostima, oslonac u borbi i ne mogu ih pogledati jer smo se zaboravili, jer nema ničega između nas jer nikad nije ni bilo ničega između nas, sve je to bila jedna suptilno i mudro ispletena priča uvijene pletenice oko naših ega fatamorgana od pijeska zamišljena kula od karata. za što? za ništa, za ideale, za koncepte, za iluziju, za san koji čak nije ni bio zajednički. ništa od toga nije stvarno jedino stvarno na ovom svijetu smo mi u sebi naš odnos s nama kako se osjećamo i kako razmišljamo naši odnosi s bliskim ljudima na koje možemo računati naš jebeni novčanik koji nam dopušta da se krećemo vamo ili tamo ili priuštimo što želimo s osobama koje želimo privatnost i poštovanje drugih prema nama postaje prva vrijednost na mojoj ljestvici distanca prema svima, nema više mile majke i to je došlo potpuno prirodno od majke sviju ljudi do nek me nitko ne dira komuniciram samo s bliskim prijateljima, a svi vi ostali imam poštovanja prema vama koliko vi prema meni a novac i posao stvaraju poštovanje, mutualno, profesionalan život, robna razmjena energetski transfer stvaraju neke druge uvjete. to su pravila materijalnog svijeta koji me do kraja izrovao sa svojim dugovima, spletkama, organizacijama, vukovima u janjećim kožama razočaranjima u druge, u sebe, u svijet nema tu kruha. u svijetu nema kruha. igra svijeta je ona koju naučiš igrati samo kad te svijet pokori. do tada si misliš da nije toliko strog da je lijep. čak da ima tu svačega ali džabe. čak i ljubav od svijeta nije ljubav nego opsesija, iluzija, igra ega, loptica uvjetovanja koju si međusobno dodajemo. sve je ista laž koja se može okrenuti u idućem trenutku ovisno o vjetru, ovisno o padu graha, ovisno o raspoloženju, ovisno o menstrualnom ciklusu svijet je pijesak i svijet je prolazan i ja znam da bi ja bez učitelja, bez boga mislila da je to to ali imala sam prilike spoznati (i na tome sam do groba zahvalna) bez obzira na sve da je prava ljubav (gradivno tkivo postojanja) ipak jača od svega ovoga i da se sve to projicira na nju. a ona je primordijalna, stara, bezuvjetna, to sve promatra i smije se i svejedno joj je. iz te pozicije dok se povučemo nazad u sebe nema više emocionalne reakcije, samo promatralačka mudrost i promatram ja jučer te nove klince taj parti koncept potpuno amaterski prijatelj za prijatelja glazba hipsterska, ljudi hipsteri, mladi, srednjoškolci i mislim si ma nek se igraju... otkrit će uskoro da ništa od tog nema smisla i da nikad nije ni imalo smisla... mislila sam da poznam sebe i da je to to, da se po idealima živi da ideali "izviru" iz čiste prirode čovjeka ali to je isto iluzija. dragi moji. nađite osobu / osobe koje volite, zbog kojih se dobro osjećate i provodite s njima vrijeme. s njim. ja sam ga našla jer je izvanzemaljac (~svi smo) i jer će mi zbog toga uvijek biti zanimljiv. jer u njemu vidim kontrast sebi, postajem više stvarna, manje eterična, tu sam, dio ove male čete čovječanstva potpuno nebitna i potpuno proizvoljna i potpuno random kroz mene prolaze sile i ja mogu usmjeriti jesu li one pozitivne ili negativne (ugodne ili neugodne) koliko su rafinirane a ja sam vrlo suptilno nježno emotivno biće glazba i umjetnost i književnost i duhovnost i lijepa komunikacija i visoka energija i puno poštovanja i privatnosti i osobnog prostora i unutarnje slobode i mali komadić svemira s puno sunca i mora i mala mica pored mene koju mazim sve je to bog i sve ostalo je bog i nemam vremena za svijet... za nikakav um, za nikakve izgubljene ljude nađite se sami sa sobom, sami u sebi kao potjeh koji je tražio istinu (jedna od naj priča ikad napisana, tako duboka i tako jebeno straight to the point) |
