čini mi se da sam uslijed niza događaja, vrlo intenzivnih
koji su prodrli ravno do korijena mog bića
kao da se iskopalo sve da bi se stisnuo taj posljednji gumbić na kojeg je sve naslagano (trauma)
i reklo mi evo vidiš
ne vjeruj nikom.
mogu nabrojati ljude kojima vjerujem na prste jedne (ili dvaju) ruku, svi ostali su otpali.
jedini ljudi kojima vjerujem i koji su mi dragi su oni kojima je na prvom mjestu istina, sve ostalo je lunjanje po magli
srljanje po mulju postojanja
nema centriranosti, nema istine
ljubav u njihovim očima je ista kao laž
jer je sve laž
svaka konceptualizacija je laž.
nitko nema legitimne riječi, postupke
nitko ne vidi dalje od svoje guzice (kome istina nije na prvom mjestu)
nitko ti neće pružiti ruku u nevolji, nego će otračati kako je tvoja nevolja
zaslužena ili neku drugu pizdariju. ne, nitko nema pojma niočemu.
onda izađem van i vidim sva ta poznata lica koja više ne pozdravljam koja nekoć su mi bila
u sličnima ratu okolnostima, oslonac u borbi
i ne mogu ih pogledati jer smo se zaboravili, jer nema ničega između nas
jer nikad nije ni bilo ničega između nas, sve je to bila jedna suptilno i mudro ispletena priča
uvijene pletenice oko naših ega
fatamorgana od pijeska
zamišljena kula od karata.
za što? za ništa, za ideale, za koncepte, za iluziju, za san
koji čak nije ni bio zajednički.
ništa od toga nije stvarno
jedino stvarno na ovom svijetu smo mi u sebi
naš odnos s nama
kako se osjećamo i kako razmišljamo
naši odnosi s bliskim ljudima na koje možemo računati
naš jebeni novčanik koji nam dopušta da se krećemo vamo ili tamo ili priuštimo što želimo
s osobama koje želimo
privatnost i poštovanje drugih prema nama
postaje prva vrijednost na mojoj ljestvici
distanca prema svima, nema više mile majke i to je došlo potpuno prirodno
od majke sviju ljudi do nek me nitko ne dira
komuniciram samo s bliskim prijateljima, a svi vi ostali
imam poštovanja prema vama koliko vi prema meni
a novac i posao stvaraju poštovanje, mutualno, profesionalan život, robna razmjena
energetski transfer stvaraju neke druge uvjete.
to su pravila materijalnog svijeta
koji me do kraja izrovao sa svojim dugovima, spletkama, organizacijama, vukovima u janjećim kožama
razočaranjima u druge, u sebe, u svijet
nema tu kruha. u svijetu nema kruha. igra svijeta je ona koju naučiš igrati samo kad te svijet pokori.
do tada si misliš da nije toliko strog
da je lijep. čak
da ima tu svačega
ali džabe. čak i ljubav od svijeta nije ljubav nego opsesija, iluzija, igra ega, loptica uvjetovanja
koju si međusobno dodajemo.
sve je ista laž koja se može okrenuti u idućem trenutku
ovisno o vjetru, ovisno o padu graha, ovisno o raspoloženju, ovisno o menstrualnom ciklusu
svijet je pijesak i svijet je prolazan
i ja znam da bi ja bez učitelja, bez boga mislila da je to to
ali imala sam prilike spoznati (i na tome sam do groba zahvalna) bez obzira na sve da je prava ljubav (gradivno tkivo postojanja) ipak jača od svega ovoga
i da se sve to projicira na nju.
a ona je primordijalna, stara, bezuvjetna, to sve promatra i smije se
i svejedno joj je.
iz te pozicije dok se povučemo nazad u sebe
nema više emocionalne reakcije, samo promatralačka mudrost
i promatram ja jučer te nove klince
taj parti koncept potpuno amaterski prijatelj za prijatelja
glazba hipsterska, ljudi hipsteri, mladi, srednjoškolci i mislim si
ma nek se igraju... otkrit će uskoro da ništa od tog nema smisla i da nikad nije ni imalo smisla...
mislila sam da poznam sebe i da je to to, da se po idealima živi
da ideali "izviru" iz čiste prirode čovjeka
ali to je isto iluzija.
dragi moji.
nađite osobu / osobe koje volite, zbog kojih se dobro osjećate i provodite s njima vrijeme.
s njim. ja sam ga našla jer je izvanzemaljac (~svi smo) i jer će mi zbog toga uvijek biti zanimljiv.
jer u njemu vidim kontrast sebi, postajem više stvarna, manje eterična, tu sam, dio ove male čete čovječanstva
potpuno nebitna i potpuno proizvoljna i potpuno random
kroz mene prolaze sile i ja mogu usmjeriti
jesu li one pozitivne ili negativne (ugodne ili neugodne) koliko su rafinirane
a ja sam vrlo suptilno nježno emotivno biće
glazba i umjetnost i književnost i duhovnost i lijepa komunikacija i visoka energija i puno poštovanja i privatnosti
i osobnog prostora i unutarnje slobode
i mali komadić svemira s puno sunca i mora i mala mica pored mene koju mazim
sve je to bog i sve ostalo je bog
i nemam vremena za svijet... za nikakav um, za nikakve izgubljene ljude
nađite se sami sa sobom, sami u sebi
kao potjeh koji je tražio istinu (jedna od naj priča ikad napisana, tako duboka i tako jebeno straight to the point)
Post je objavljen 22.02.2015. u 11:33 sati.