svi smo drukciji svi smo drukciji svi smo drukciji
|
opet, nazad na prvom koraku. onom kojeg obavis u vrticu (ako si isao u njega, na sto me upozorio profesor iz sociologije u srednjoj, ako niste isli u vrtic mozda niste razvili social skills) da krivim to sto nisam isla u vrtic? sumnjam... moje malo bice opet sklupcano u skoljku prepunu milijun energija i milijun emocija koje me vuku jos dublje u sebe da bi to jasnije vidjela zid svog ega koji me prijeci od vanjskog svijeta. on, koji se oslobodio, sad je slobodan zivjeti i nesmetano raditi, u usporedbi samnom, u svom malom bicu, zivi kako bi trebao, dok se ja trazim i trazim i trazim... i opet sam na prvom koraku. nisam ni oslobodjena. a na prvom koraku sam, vise ili manje, vec dugi niz godina, otkad sam ga osvijestila. od negdje budimo realni, 18ete godine zivota. a kao da sam bila puno dalje i puno efikasnije prije toga, prije nego sto sam uopce krenula u dubine misli o sebi, zivotu, ljudima. hrpa hrpa resetaka i uvjetovanja i programa, nevjerojatno je kako te vlastiti um moze i zeli sjebat u svakoj prilici. pogotovo moj um koji je toliko inteligentan a toliko ne koristi tu svoju inteligenciju trenutno nizasto drugo nego da me popikava, gdje god stigne. znate takva druzenja, dok te opere dojam o nekome i vidis koliko si ti daleko od te projekcije gdje bi trenutno htio bit (a ta projekcija je upravo ta osoba), samo bam... gledaj me... i pitaj se gdje si na prvom koraku sam. stogod netko rekao drugacije, ja znam da je moja istina da sam na prvom koraku. mozda uopce ne trebam ici dalje, samo dublje. cijelo vrijeme idem dublje, znam to. karma se odvija vrlo intenzivno kroz mene i vidim stvari vise no stoo bih htjela vidjet. u sebi. i drugima. al zapravo u sebi najvise. poniznost i zahvalnost jedini su koncepti koji me guraju kroz ovo vrijeme. padam u njih potpuno, ne vidim nista drugo iskreno sto me vodi, da nisam zahvalna sto mi se reflektiraju ruzne stvari o meni (prvenstveno vlastite resetke), jako bih bila sjebana, gdje sad. mogu biti... jedna od onih ljudi koja radi na tome da promijeni te ruzne stvari... hvala na toj prilici... poniznost... sve sam samija sa sobom i ponizna pred tim da nekim ljudima nisam fascinantna kao sto bih mogla bit zbog zida ega i resetke koja me prijeci... sasijece to ego sijece taj zid i to je bolno tako intenzivno, sveobuhvatno, opere te u cijelom tijelu... ljudi... opet tu... zivot ti stalno daje sve vece zalogaje... gulp, pratim iako je bolno za progutati ostajem hvala hvala hvala... dok boli, reci hvala je posebno i prekrasno sing sing sing edit: eh. neke stvari trebaju da se izvrte 1 dan. kao ova gore. afektno narisana. naime, treba vjerovat sebi. treba vjerovat sebi. svojoj intuiciji. šalt u vjerovanje u svoju intuiciju, mijenja sliku. nije uvijek sve stvar u tebi, fakat. e fakat jebeno nije. ti i prijatelji puno prijatelja! poz ljudi ~ |
