olujno nevrijeme vani ali drvo je sagnulo svoju granu i poklopilo me velikim listom
pomislila sam kako je vrijeme da se oglasim. većinski radi svojeg dobra. slaganja misli u glavi. stavljanja stvari u perspektivu. odavno sam izgubila uzde iz ruku, svakidašnje situacije me bacaju iz jednog konteksta u drugi, iz jednog koncepta u drugi. moj san o zen lajfstajlu proklizi mi kroz ruke kad ga probam uhvatiti... ali nisu to objektivne stvarnosti (ne postoji ništa takvog tipa), to su ljudi i njihove vibracije. toliko različitih frekvencija, razgovora, toliko titranja, iz jednog svijeta u drugi, pretakanje iz ovog oblika u onaj. nekad mi se čini kao da živim u dvije stvarnosti, onoj suptilnoj energetskoj bezosjetilnoj koju kao slijepac napipavam isključivo energetskim antenama i tekovinama i onoj "stvarnoj" tj "nestvarnoj" materijalističkoj jer nekad se objektivno ništa ne dešava, sjediš preko puta nekoga i pogledate se ali iznutra te taj pogled pogodi točno u specifičnu točku tako male površine i tako definiranog mjesta u energetskom tijelu da ti transmisira višeslojnu informaciju i emociju i misao i svašta i ne moš vjerovat kako je precizno sletio i sve te stvari koje ljudi pričaju pa ti energetski osjetiš drugačije ili osjetiš kompleksnost iza tih riječi i znaš da je samo ta kompleksnost prisutna a da riječi ništa neće pojednostaviti koliko god analizirali a neki ljudi su raj i odmor, zavališ se u njih u svom suptilnom životu osjetila sam nedavno isijavanje dijamanta jedne osobe tako tako snažno, pogledala sam ga u oči i isijavala je iz očiju svjetlost tako žarka i iz kože i iz svega mu, izglancan i čist i maltene proziran a takva svjetlost bijela i pozitivna i snažna i čista i bilo je nevjerojatno, nevjerojatna osoba, dan nakon što sam sanjala da pričamo... Ecce Homo a bio je u objektivnoj stvarnosti jedan u nizu milje ljudi s kojima sam pričala posljednjih dana... jedan u nizu onih kojima sam stisnula ruku i rekla maja... ali svaka ruka nosi nešto drugo i nije svaka sjajna... svakakve su, stvarno, ljudi su, svakakvi. nekad znaju pričati o nečem i dokazivati da nije tako, ali samo to što o tome razmišljaju i imaju taj koncept u sebi znači da je tako... oni prenose taj koncept, žive ga, čak i negiranjem ga afirmiraju... ima ih jako puno niskih frekvencija, jako puno ogorčenih i iako se čine "u objektivnoj stvarnosti" jako kul, osjetiš da ih nešto muči, izjeda... ugodnije je dok nisam s njima... ali ima i nježne dječice... a u ljubavi pak sve zaživi dok nema ljubavi, ljudi su objekti, ljudi su stvari, dok ima ljubavi, udahnut im je život, ožive i svi zasjaje svojim bojama (a neki kao ovaj dečko čistom bjelinom) u mom tajnom životu samo želim dovoljno novaca da odem šutit sa srisrijem, možda sam upala u ovaj karmički kotač koji me ispretumbava i dovodi u nemoguće situacije zato da mi istrese s dna džepova nešto siće taman dovoljno bi bilo okej emocije su konstantne... misli su povremene... samo sam ja tu cijelo vrijeme... sve ostalo posjećuje i ode i vuče mi pažnju na van, na osjetilno... tri točkice su upale u ovaj post ravno iz njegove glave... dobro čujem te, znam, okej, misliš na mene dovršit ću to što sam trebala- tko si ti uopće uvijek treba čišćenje, uvijek treba čišćenje, još malo čaja, joga, šetnja, nikad skrenut s duhovne ceste, tu sam, tu sam, tu sam, svijete čak i kad sam ovoliko u tebi, tu sam! ono čemu svjedočim je zapravo u meni, to sam ja, samo naša limitirana svjesnost prikazuje i projicira to na platno Kina Dualizam... ona posvećenost predanost zaljubljenost u gurua koju sam vidjela u drugoj osobi, koja me oprala kao ljetna kiša, je ista ona koju nosim u sebi. i mogu bit s njom kad god želim i ne treba mi ta osoba da to diže stalno. (hm :) uživajte u sebi, budite u sebi, uronite u sebe, odmarajte se u sebi, osjećajte sebe, slušajte sebe, samo pažnju okrenite unutra, i opet, i opet, i opet. i opet. i opet. da mi je dolinom smrti proći... |