romanse i duhovnost
|
primjetila sam kroz svoj život i odnose s frajerima da sam se uvijek naglo i intenzivno zaljubljivala, bila s tom osobom u vezi vrlo sretna prvo vrijeme i onda bi uslijedilo naglo hlađenje s moje strane, naglo okretanje ploče i to ono - do kraja u jednom trenutku volim te najviše na svijetu bit ćemo zajedno zauvijek, u drugom ideš mi na živce toliko da ne mogu više, doslovno nikad mi to nije bilo jasno, zašto takav pattern i odustala sam potom od (takvih) odnosa. mislim sad dok osjetim tu naglu toplinu i bliskost s nekim, znam što slijedi točno. u roku par tjedana povrijedit ću tu osobu jer se nekako suprotnom spolu nikad ne shiftaju emocije tako rapidno i naglo kao meni, a to ne želim jer mi se ne da igrat s nečijim emocijama. nit mi se da obvezivat se na išta. primjetila sam dalje u životu da je taj osjećaj naglog spajanja srca vrlo prisutan dok se krećem među tzv. "produhovljenim" frajerima, tipa osjetim tu toplu povezanost s najrendm ljudima suprotnog spola koje upoznam i znam da je to jer je njima otvoreno srce i jer je meni otvoreno srce i u tom trenutku se pogledaš i vidiš sebe u toj osobi i ona vidi sebe u tebi i volite se i to je to upadnete jedno drugome u srce just like that pripadate si i otad nadalje ste pravi prijatelji topla magla ljubavi bez puno spike ali ostaje to na prijateljstvu (iako sam sigurna da ne bi da pokažem iole interesa jer frajeri lako pokleknu) ali ja stvarno u životu više ne želim više ić nigdje dalje dok nisam potpuno sigurna, nema smisla. i tako soliram i soliram (di si?!) sjetila sam se nedavno jednog dečka [i naravno danas ga vidjela u gradu prvi put nakon tog događaja] koji nije u mom điru nemamo iste interese ali upoznala sam ga na nekom koncertu i pričala s njim, ali i bez da sam pričala, čim smo se pogledali sam ga osjetila i znala sam da je užasno dobar, instant konekcija i u tom trenutku sam si baš mislila isuse opet ovo srčano sranje... oke go with the flow... bilo je kasno, bila sam daleko od doma, pričali smo i znala sam da će se zakačit i znala sam da su mu srčeka izlazila iz ušiju u prvih pet minut što smo pričali (mislim i meni je srčana digla temperaturu kao i uvijek s tim toplim ljudima) i javljao mi se i znala sam sve točno kako će se odvit dalje ako mu odgovaram na poruke i samo sam ga izignorirala (što se definitivno moglo i trebalo drugačije riješit npr s iskrenošću ali nisam se tad mentalno izorganizirala, neke shize) naravno se želiš družit s ljudima s kojima se kužiš ali službeno težim da to ostane u celibatu pogotovo izrođeno iz zadimljenog pripitog mraka- to vodi u isti razvoj događaja kao i uvijek. i to je stvarno, stvarno bilo za njegovo dobro i ono- bolje ne. bolje ni ne krenut u takvo što, stvarno i tako se on javljao, a ja sam predosjećala taj razvoj događaja... shvaćam da pošto nema iste ciljeve u životu kao ja i pošto ne kročimo istom stazom, ne bi se održalo. a nema smisla nekog mijenjat, hej nemoj se vozit avionom nego vlakom, nismo ni u istom prijevoznom sredstvu da, kriteriji za frajere su mi postali puno konkretniji sad. emocije nisu dosta za vezu. ni privlačnost. hrpa tih inače nekad odlučujućih stvari, nula bodova. vrlo jednostavno, ili imaš iste interese kao ja i iste ciljeve ili se neće održat. najviši kriterij (uz sve ostale zadovoljene, naravno), al stvarno, ja to znam. i mora bit sporije... i mirnije... a mijenjat nekog- tko ima vremena za to :) uglavnom! |
