doba odustajanja
|
uopće ni ne želim dijelit svoje emocije, besmisleno je. i šta i da ti i kažem sve što razmišljam, šta da i znaš kako se osjećam, svejedno je. svijet se neće promijeniti, situacija će ostat ista, neće se promijeniti ni tvoja percepcija mene, ma baš me briga koja je tvoja percepcija mene, ma ja i znam koja je tvoja percepcija mene to je kao kamen misliš da me gledaš izvana. a ja duh kamena. ne mogu opstati ni u jednom drugom obliku. a svo to vrijeme te boli kurac, ja sam jedina koja razmišlja o tome. fakat smiješno, taj mozak. ja sam mali dijelić svemira, vidim samo svoj neizmjerno mali kutak svemira u koji su me stavili. i ne znam o svijetu, ne znam o stvarima samo se provlačim kroz labirinte ovih ulica, mene nema jučer sam slušala tu staru glazbu s gramofona... bila sam u 40ima a bila sam i prije 2.svjetskog rata, danas na pomolu 3. kojeg sam sanjala izgubljena vojska... nije se ništa promijenilo u 3.svjetskom samo što se društvo teško pokušavalo održat, bilo je više pljačkanja, razbojništva, ekonomija je ošla u kurac, nismo više imali para za pive, hrpa frendova je otišlo na selo kod baka i djedova, a ja sam ostala doma sama u svojoj sobi, kao što sam uvijek, tiho je, s jedinom razlikom što vani nekad padne neko sranje... falio mi je bilotko s kim da bježim u špilje na visu. znate onaj osjećaj kad se prevali granica između želim te najviše na svijetu i ne želim te više nikad vidjet u životu kao vršak igle s jedne strane se penješ, s druge je provalija a ti si mi pak odavno rekao svoje, meni treba očito godinu dana da mi dođe do mozga |
