sve što bih izdvojila iz te igre jin&janga jednako je vrijedno i nevrijedno kao i cjelokupna igra
|
u zadnje vrijeme rolerkosteri. izgubila sam pojam o vremenu i o stvarima koje se zbivaju u tom vremenu. o mojim osjećanjima povjetarca sudbine mrsi mi kosu, mrsi mi planove a sve ide prema planu. koji je to uopće plan, pitam se nekad i je li moja vjera u svemir neopravdana i da li ju uopće posjedujem? vjera je samo osjećanje, ono kad se ne brineš i znaš za sve da će biti u redu i kako treba biti. kad se ne hvataš za lažna obećanja Zaljubljenosti i obmane Privlačnosti kad ne predaješ svaki dan -kao naivac crkvi novac za oproštenje grijeha- minutu po minutu, sat po sat svog života đavlu-čuvaru budućnosti živjeti u budućnosti krade ti život iz ruku malo po malo svaki dan pa još jedan dan pa još jedan... sjednem u meditaciju i želim se centrirati- ja- i dođu misli o nekom ili nečem i samo im se prepustim, kažem, vratit ću se u meditaciju i gotovo je, kaos me preuzme i život preusmjeri na neke gužve, prometni policajac bez milosti zapadam u računanja, što je kad, što će bit sljedeće? što će bit sljedeće? što ako napravim ili ne napravim? kako da zbrojim i oduzmem svo kamenje koje mi more izbacuje na leđa? i dalje vjerujem da će ljubav pobijediti da će se naboj ispustiti da će sve doći na svoje u vrijeme svoje i čekam, čekam, čekam čekam, čekam, čekam, čekam a nikad dočekati neću već sa svakim "čekam" ću zgrabiti šaku svog vremena i ubaciti u šešir tog kozmičkog šaljivdžije koji se okrutno šali sa svima nama to je jedan lihvar koji ti nikad ne vrati što uložiš sanjam, dišem, budim se, šta sad zbrajam oduzimam pišem liste i križam sve da bih ispunila nešto došla negdje riješila zadatak a ne shvaćam da zadatak uopće ni ne postoji. gledala sam chucka berryja jučer i mislila sam si- jebote taj tip je bio prosvijetljen kako se smije i kako je smiješan, kako uživa i ne poznaje sutra gladila sam ganeshu po surli i govorila joj veseli se samnom i veo iluzije na trenutak se digao ispred mojih očiju da bi još jednom utonula u njega spustivši ju na svoje mjesto kao da su melodije svemira svugdje oko mene i tako su sveprisutne a ja ih tražim kao da su u nekoj fazi koju ne prepoznajem slijepac u zemlji čudesa samo naslućujem, tu i tamo... mislim si, da je sve kako si ja želim da bude (a napisala sam popis želja) da li bi bilo drugačije? da ispunim ove prve tri, da li bi se samo pomaknula lista jedan za gore? dokle? kad pišem, ogromni svjetovi. pišem, pišem i pišem u taj word i kao da otvorim pipu iz sebe i toliko ustajale vode se slijeva i slijeva i bujica me skoro poklopi, ali u zadnji čas ja poklopim laptop i nikad više ne pročitam to. a istovremeno kao da nema ničega u meni, kao da sam lik iz igrice koji gubi na life levelu i treperi čas ga ima čas ga nema kao da nitko ne bi primjetio da prestanem biti u svom životu (ne nužno fizički) kao da ne bi bilo bitno- ne na način- nitko ne bi bio tužan, bili bi tužni svakako, već na nekoj drugoj razini... kao da se mogu samo okrenuti i odšetati iz ovog svijeta kojem više ne pripadam, s jednom nogom s jednim prstom umočenim u svijet, a sve ostalo skoro pa odletilo ali čekam, čekam, čekam dokle? sve ove ceste koje se račvaju predamnom, nijedna nije prava. kao da moram poletjeti daleko iznad svih tih ulica. htjela bi nekad poletjeti s njim i to je nešto što me drži zakucanu za tlo. vi ste bliski, rekla mi je prijateljica za nekog drugog. prestani misliti da niste. to je sve u tvojoj glavi. bliska si sa svima. bliska sam sa svima. bliska sam sa svima. s tim u mislima toliko je ljepše biti s drugima. bliski ste sa svima! |
