u zadnje vrijeme rolerkosteri. izgubila sam pojam o vremenu i o stvarima koje se zbivaju u tom vremenu.
o mojim osjećanjima povjetarca sudbine
mrsi mi kosu, mrsi mi planove
a sve ide prema planu.
koji je to uopće plan, pitam se nekad i je li moja vjera u svemir neopravdana i da li ju uopće posjedujem?
vjera je samo osjećanje, ono kad se ne brineš i znaš za sve da će biti u redu i kako treba biti.
kad se ne hvataš za lažna obećanja Zaljubljenosti i obmane Privlačnosti
kad ne predaješ svaki dan -kao naivac crkvi novac za oproštenje grijeha- minutu po minutu, sat po sat svog života đavlu-čuvaru budućnosti
živjeti u budućnosti krade ti život iz ruku malo po malo
svaki dan pa još jedan dan pa još jedan...
sjednem u meditaciju i želim se centrirati- ja- i dođu misli o nekom ili nečem
i samo im se prepustim, kažem, vratit ću se u meditaciju i gotovo je, kaos me preuzme
i život preusmjeri na neke gužve, prometni policajac bez milosti
zapadam u računanja, što je kad, što će bit sljedeće? što će bit sljedeće? što ako napravim ili ne napravim?
kako da zbrojim i oduzmem
svo kamenje koje mi more izbacuje na leđa?
i dalje vjerujem da će ljubav pobijediti
da će se naboj ispustiti
da će sve doći na svoje u vrijeme svoje
i čekam, čekam, čekam
čekam, čekam, čekam, čekam
a nikad dočekati neću
već sa svakim "čekam" ću zgrabiti šaku svog vremena i ubaciti u šešir tog kozmičkog šaljivdžije
koji se okrutno šali sa svima nama
to je jedan lihvar koji ti nikad ne vrati što uložiš
sanjam, dišem, budim se, šta sad
zbrajam oduzimam pišem liste i križam
sve da bih ispunila nešto
došla negdje
riješila zadatak
a ne shvaćam da zadatak uopće ni ne postoji.
gledala sam chucka berryja jučer i mislila sam si- jebote
taj tip je bio prosvijetljen
kako se smije i kako je smiješan, kako uživa i ne poznaje sutra
gladila sam ganeshu po surli i govorila joj veseli se samnom
i veo iluzije na trenutak se digao ispred mojih očiju
da bi još jednom utonula u njega
spustivši ju na svoje mjesto
kao da su melodije svemira svugdje oko mene i tako su sveprisutne a ja ih tražim
kao da su u nekoj fazi koju ne prepoznajem
slijepac u zemlji čudesa
samo naslućujem, tu i tamo...
mislim si, da je sve kako si ja želim da bude
(a napisala sam popis želja)
da li bi bilo drugačije?
da ispunim ove prve tri, da li bi se samo pomaknula lista jedan za gore?
dokle?
kad pišem, ogromni svjetovi. pišem, pišem i pišem u taj word i kao da otvorim pipu iz sebe i toliko ustajale vode se slijeva i slijeva i bujica me skoro poklopi, ali u zadnji čas ja poklopim laptop
i nikad više ne pročitam to.
a istovremeno kao da nema ničega u meni, kao da sam lik iz igrice
koji gubi na life levelu i treperi
čas ga ima čas ga nema
kao da nitko ne bi primjetio da prestanem biti u svom životu (ne nužno fizički)
kao da ne bi bilo bitno- ne na način- nitko ne bi bio tužan, bili bi tužni svakako, već na nekoj drugoj razini...
kao da se mogu samo okrenuti i odšetati iz ovog svijeta kojem više ne pripadam, s jednom nogom s jednim prstom umočenim u svijet, a sve ostalo skoro pa odletilo
ali čekam, čekam, čekam
dokle?
sve ove ceste koje se račvaju predamnom, nijedna nije prava. kao da moram poletjeti daleko iznad svih tih ulica.
htjela bi nekad poletjeti s njim i to je nešto što me drži zakucanu za tlo.
vi ste bliski, rekla mi je prijateljica za nekog drugog.
prestani misliti da niste. to je sve u tvojoj glavi. bliska si sa svima.
bliska sam sa svima. bliska sam sa svima. s tim u mislima toliko je ljepše biti s drugima.
bliski ste sa svima!
Post je objavljen 20.06.2014. u 20:33 sati.