sada
|
sjedim za ovim laptopom poturski u svojoj prekrasnoj toploj mekoj i ugodnoj sobi i doslovce mi gori donji dio utrobe baš ne mogu vjerovat kako žari- od boli- sve od pupka naniže. od krvave osvetnice. to su takve nesvakidašnje senzacije ja mislim i da mi se karmički vraća, udara prva čakra. u ovakvim bolovima slojevi mišljenja bacaju se u svijest iz dubine kao gorući kamenčići koje izbacuje vulkan na površinu ritmički neusklađeno, po veličini raznovrsno glazba koju slušam potpuno skoncentrirano kroz znoj i trans grčeva u cijeloj svojoj punini prožima me kao prigušen ali konstantan električni šok funkadelic - maggot brain osjećam se kao ova ženska na naslovnici. uzdah. nesvakidašnje senzacije kao da su lajt-motiv mog života, naglašen u posljednjih par dana. više me uopće ne iznenađuje nesvakidašnjost svakodnevice, kao da se potpuna ludila lijepe za mene, a ja ni kriva ni dužna (a opet, i vrlo kriva i vrlo dužna) stojim u sredini i promatram nizanje značenja, twisteva, uzroka, posljedica, energija, osjećaja, događaja, neobičnih okretaja sudbine, neobičnih slučajnosti, začudnih odluka, i teče, teče, valovito, nezaustavljivo, granajući se u sve drugačije i neprepoznatljivije skulpture kao ogromna 3d skulptura koja kao transformer kontinuirano mijenja svoje obličje, svaki put slažući nove kompozicije i odnose unutar sebe zaustavljajući pogled na jednom dijelu zbunjuješ se, a on se mijenja, pokušavaš se koncentrirati i zapamtiti, uhvatiti u pamćenju taj okvir ali svake sekunde te on sve više dekoncentrira i navikava na svoju prevrtrljivu prirodu ludo je vrijeme, sve se to brže odvija. ide dalje i dalje i dalje i dalje... a materijalizira se kroz neobične priče mog života. neke priče koje ne mogu nikome ispričati. cijeli skup detalja koji je neprenosiv. tj.- nezanimljiv za prenošenje i nikome ne znači osim meni. osim meni koja iz prve ruke sve to upijem. ti doživljaji se unutar mene gomilaju, pokušavam napraviti neku suvislu mrežu iz njih- ali tope mi se u rukama. kao što rekoh ranije, panta hrei- sve teče. kako zaustaviti trenutak, kako zamrznuti stvarnost, kako obložiti iskustvo riječima? kaže hemingway da se radije drži konkretnih motiva, pored imena sela mjesta ljudi, apstrakcije gube na dostojanstvu. kaže maja bošković-stulli u svom djelu istarske narodne priče (još jedan od božjeg znakovlja) te nadopunjeno u eseju "bajka", kazivatelji se drže tradicijskih okvira, pripovijednog tkiva, općih mjesta, shema, formula, tipičnih detalja, pripovjedačeva kreativnost se ne očituje u odstupanju od osnovne forme bajke nego u načinima njena ostvarenja. moje kazivalačke sposobnosti kao da isto pripadaju živoj riječi. deskripcija mi u pismenom izražavanju vrlo često postaje teret za sročavanje iz čistog razloga što me cijeli spektar i opsežnost iskustva obvezuje na više riječi negoli što imam energije. dobrodošao je dan u kojem ću svladati japanski minimalizam, onaj sa stilom i malim sustavom jedara (kanti) koje prenose kišnicu druga iz prve u treću... preostaje mi iskazati sveukupnost iskustva potkrijepljenu jedino u sebi sa dostupnosti jedino meni. (ne isključujem dakako mogućnost da lucidnom komunikacijom iskažem bilokoji djelić istine bilokojoj zainteresiranoj strani) nekako osjećam u kojem smjeru vjetrovi pušu bila bi glupa da nije tako jer su sve u životu putokazi oni predkazuju sami sebe zapravo svi pokazuju na svoje selo... ako me berete... kronološki, a vjerojatno i hijerarhijski, ima nešto u ljudima - podložno promjeni; neki jašu s tobom na istim valovima. - plemenski, iz mog plemena. imamo se, jedni smo od drugih, zajedno smo čuvali stražu pušili lulu mira kazivajući si dugo u noć. - nepopravljivo nepopravljivo. prvi će te uvijek sretati na neočekivanim mjestima u neočekivanim energijama koje kao da se skrivaju ispod popluna pa provire i iskese ti se, ma šta iskese bace te na pod, s nosićem 20ak cm iznad, bačen si i ti tu ne možeš ništa, nitko te nije ništa pitao ma, netko je na tvom valu, na neku foru, iznenadiš se pogledaš desno i iznenadiš se što ih vidiš na drugom kraju istog vala ovi drugi će uvijek biti tvoje pleme, u koji god grad odu. treći će te često ražalostiti, al šta sad. zanimljiv je život, završila bih ipak u noti u koju sam ipak prebacila nakon šake redova a to je van morrison sa sweet thing pozdrav ljudi zdravi bili sretni i ispunjeni bogom ("sobom"), ispražnjeni sebe ("sebe") |
