misli dana
|
ostalo mi je urezano u pamćenje jedna misao kolegice s faksa od prošlog semestra koju je profa izdvojila iz nekog eseja kojeg smo pisali na satu o razlikama u kulturološkim običajima u kojem je ustanovila da je jedina razlika između jedenja s prstima i jedenja s priborom na kraju dana, estetika. sad radilo se ja mislim o indijcima koji jedu s prstima i kako je u njihovoj kulturi to normalno i meni je zapravo osobno estetski prihvatljiv način na koji oni jedu jer je to umijeće kao i u japanskoj kulturi štapići oni imaju posebno uvježbane pokrete rukama, mislim da koriste 3 prsta (ne srbije) i da puno brže i efikasnije ubacuju tu hranu u usta od bilokojeg zapadnjaka i ne smažu se a poslije prste operu tako bi trebalo barem nekako ići dok ona vjerojatno nije nikad vidjela zaista indijca kako jede i vjerojatno nije znala za ove stvari nego ih je u mislima percipirala kao neuredne i zmazane a jedenje priborom kao "higijenskije" i da joj se zato digao taj osjećaj estetske neprihvatljivosti i shvaćam to jer sam imala prilike vidjeti u životu isto tako neke ljude koji recimo jedu rukama i izgledaju urednije nego dok neki ljudi jedu priborom neki ljudi jedu priborom na "zmazaniji" način tipa pljuju dok jedu i pričaju dok jedu i mljackaju i to se nama doima estetski neprihvatljivim. a zanimljivo mi je bilo onda povući paralelu između tih ljudi i uvidjeti da s jedne strane netko može raditi nešto što je ideološki i konceptualno na mjestu ali raditi to na ružan način. jednostavno estetski iliti energetski neprihvatljiv, s krivim motivima, neugodnim provođenjem, bez stila. a netko može raditi nešto socijalno nekonvencionalno ili začudno na vrlo ugodan način da ga nitko ne propituje. i kako je zanimljivo kako načini na koji radimo neke stvari odaju karakter više od samih stvari koje radimo. konkretnije, sočnije, kak čak i "res non verba" (djela ne riječi) se može nadograditi na "quomodo non quid" što nije dobar prijevod jer mi je znanje latinskog niže nego ikad, ali ciljala sam na "na koji način, ne što". vidjela sam neku djevojku na cesti koja je bila potpuno urokana oko 17.40 nedaleko od svog kvarta, u širem centru grada, nije mogla balansirano hodati, baljezgala je i širila ljutu s mogućnostima agresivne energije. zapravo, potpuno urokanu ali energičnu a takvom urokanom čovjeku ne možeš vjerovati (a veliko pitanje je koliko možeš i nekim neurokanim ljudima) u smislu gledala sam neku emisiju o nekoj novoj drogi na ulicama londona zamjenu za dop ili negdje već je to bilo i neki dečko je pričao kako se potpuno izbezumi kad ju uzme od agresije i da hoda gradom i da želi sve porazbijati i pobiti i da nije svjestan ni siguran što u tim trenucima je sposoban i što će napraviti i tako je to velik problem po zapadu, a tako sam ja danas prolazila pored ove djevojke i iskreno sam se zapitala- kako u širem centru zagreba ovakvo nešto? usred bijela dana? nedaleko od dječjih igrališta? stvarno me iznenadila ta djevojka i prošla sam pored nje s laganom paranojom i strahom. (a danas me prešoralo valjda 20 različitih emocija, koje ludo doba, pogotovo dok su ti koncepti duboko na energetskoj razini i rijetko kad se koji digne u svjestan um- iliti rijetko kad prepoznaš korijene takvih događanja u tijelu, ono u čem je problem, sam te rokne) e i to je bilo tako i mislila sam si generalno tko je ona, što joj se dogodilo i kako je došlo do toga (zadovoljila bi me rel.detaljna povijest razvoja) i kako bi joj mogla pomoć izvući ju iz tog bijesnog kruga agresije. bijesnog, da. pale su mi napamet neke stvari 1) doć do nje gledat ju i onda bi ona pizdila kaj me gledaš kaje tebi koji je tvoj problen (ako bi bila dovoljno suverena i skoncentrirana) i onda ju pitat šta je bilo da sam me zanima u čem je njen problen i nadala bi se da se ne otvori i ne kaže mi nešto ono nemam pojma šta al sam takav scenarij odmah prekrižila iz očitih razloga nesuverenosti osobe u pitanju i onda sam si mislila 2) da li bi ona došla samnom doma da ju pozovem i kakve bi se stvari odvijale kad bi ušle u moj stan. tu su mi padali napamet nenormalni scenariji neki da ona pizdi da sam ja nenormalna i kaj sam ju tu dovodila i da vrišti i onda skoči kroz..nenene. izađe kroz vrata i ode na ulicu opet tamo radit nered i halabuku huahua treća stvar o kojoj sam htjela pisati je vrijeme i kako je doba dana prebitno i odlučujuće za bilokoje aktivnosti. u neka doba dana se nema smisla nalaziti s nekim ljudima. jer nisi ni ti raspoložen a nije ni ta osoba. u druga doba dana je potpuno legitimno. a treća doba dana si skoncentriraniji za rad i ak recimo kažeš ma jebeš u 7 ću se dić i to napravit možeš bit siguran da ćeš u 7 ujutro jednako lako to odjebat. eto već mi curi vrijeme moram ić radit a svjesna sam da je oko 6,7 najbolje doba za jogu i neku kasnodnevnu regeneraciju i kreativan izričaj recimo, pisanje posta na blogu. isto kao što mi je oko 12 najbolje doba za ručak, a 8 za buđenje. šta reć. |
