upute
|
dakle kad će bit apokalipsa treba sjest na zemlju u lotus i staviti ruke pokraj sebe punih dlanova na zemlju (baš zemlju ne asfalt) i zatvoriti oči bit će za desetak godina počet će s hrpom nevremena potresa koji će se stalno ponavljati kontinuirano nebo će se otvarati a iz njega će curiti vrlo vrlo tamni neprirodno tamni oblaci i u trenutku kad počnu curiti već je prekasno ako si vani onda te sjebu hrpa munja potresa vjetra tako jakih da ne možeš pobjeć da želiš a ak si u zgradi tak se jako trese sve i munje deru po njima da se sve poruše možda ne odmah ali nakon ono mjesec i nešto dana takvog vremena svi gradovi su sjebani električni kablovi počupani rijetko tko se kao u ratnim uvjetima usuđuje obavljat svakodnevne dužnosti ali ljudi se trude govore, proći će dakle najbolje je bit na selu, najnajbolje usred livade gdje ti ništ nemre past na glavu, ili u nekom niskom čvrstom planinarskom domu a većinom se ljudi skrivaju u podrumima u kojima je klaustrofobično i ne vidi se kroz prozor kad se vrijeme popravi a kad se popravi vrijeme, vrijeme je za migraciju, biciklima, ne autom negdje izvan grada, jer gradovi najviše i privlače električne oluje postoje oaze još na zemlji gdje to nije tak učestalo, daleke od civilizacije i inače odsječene od civilizacije ali većina ljudi se neće spasiti pol će ih pomrijet u potresima a masa će ih se samoubit ne bojte se treba bit mudar i ne paničarit a ako imaš predodžbe o životu poslije smrti- nastavlja se karmički krug a dobro je, kad je apokalipsa, izbavit se od karmičkog kruga. tolko o mojim nostradamus noćnim morama koje imam već godinama i tolko često tipa dvaput mjesečno da sam se već naučila nosit s tim uvjetima apokalipse i znam kak treba postupat u snovima sam mi je uvijek iznova problem šta da ponesem sa sobom, to što ne mogu zavezat cipele (jel to neka šema sa snovima) kolko god skoncentrirano i pravilno to obavila jednostavno se ne zavežu i to što me nitko ne shvaća za ozbiljno a ja već znam kak to ide i onda se uvijek na kraju moram sama spasit a drugi se sjebu i to je bezveze eto, što se više sve ubrzava, to smo bliže, što smo sporiji to smo dalje, a tehnologija ne poznaje usporavanje (ni neoliberalni kapitalizam) baš sam čitala neke mudrosti od indijanaca špica su mi ti indijanci pa kaže: Indijanci vide dva puta s kojima se suočava bijeli čovjek kao put tehnologije i put duhovnosti. Mi osjećamo da put tehnologije vodi moderno društvo ranjenoj i sprženoj Zemlji. Može li biti da put tehnologije predstavlja žurbu u uništenje, dok put duhovnosti predstavlja sporiji put kojim su Indijanci putovali i koji sada ponovo traže? Zemlja nije spržena na tim tragovima. Trava tamo još uvijek raste. - AP William Commanda, Kanada |
