to su zasad 2 spontana
|
u neka doba života nejde bez pravila. danas su me baš prale stvari, žešće. smeća izlazila van, onaj najljigaviji najljepljiviji najsmrdljiviji talog, smjesa od koje sve smrdi. gotovo da sam se gutila, kao da mi je emocionalni šlajm začepio dišne puteve. boli, boli, boli ko da ni netko cijedi suze iz utrobe a pomoći nigdje na obzoru. koga da vučem za rukav da mi da formulu? ko će me izvuć? teško je nekad pružit bogu ruku kad si okrenut od njega za 180° čuješ samo sebe i svoj ego i vrti te oko malog prsta, jedva dočeka da te ulovi u šaku i gotovo je. moraš prestat mrdat da bi iskliznuo a kobeljaš se i koprcaš jer je to jedino na što te instinkti navode. i šta, nego pravila. kad neće milom, silom će. ne da mi se ulazit uopće u svoju ludu psihu i taj talog, bolan je dok ga stišćem kao i lijevo koljeno koje sam ozlijedila očito s razlogom opet i da se probudim, a kad ti se redaju pizdarije, redaju se bome, što prije da se sve izredaju, maltene odjednom. nisu mi neke zvijezde danas. jebiga, počet brinut za sebe, e dosta mi je, jebeno mi je dosta stvari koje radim koje me progone onda. u tom trenutku ti je dobro, kasnije ležiš nepomično ufiksiran u jednu točku i promatraš, bivaš s emocijama i sve te tehnike koje bi s cipelom u tim trenucima izgazio ali te kolko tolko drže podalje od noževa i balkona. nema više toga 1) prestat radit stvari koje mi u tom trenutku pašu ali me kasnije bole i ono, gutanje. progutaš, nasmiješiš se. jer kao je u tebi stvar što nemaš dovoljno razumijevanja i što su te popikale neke stvari. predoslovno shvaćanje promjene sebe da bi promijenio svijet. oke, naravno, ali, ja nemam u tom granica uopće. neg kasnije sjednem u mrak na ribnjaku i dišem duboko da si pomognem kolko mogu. a koja glupost, mogla sam to riješit tamo i tada i bok. dakle 2) počet izražavat emocije glasnije i jasnije i trenutnije |
