repeticija
osjećam se kao takav početnik u duhovnim stvarima sjetim se što mi je mama jednom rekla da misliš da si na konju da si naučio sve i onda bam! odjednom moraš sve ispočetka i da je to život da konstantno moraš sve ispočetka da ne postoji nijedna škola koju možeš proć da ju ne moraš proć iznova i iznova svaki put ti je nova kao da zaboraviš. kao da u meni postoji kaos emocija i kaos nekih neizrečenih (u mislima neizrečenih) nagona koji se iz dana u dan redaju i stvaraju, stare zamjenjuju novi istih profila i istih situacija, škole koje se ponavljaju na neke nove uber level-up načine ne mogu ni prepoznat što se sve odvija u meni čujem 10ak različitih glasova odjednom i sklisko je tlo nad kojim se nalazim krovovi promaču oni koje sam godinu dana tako revno zidala nadograđivala popravljala njegovala. odjednom te vlastite brije (kojima si povjerovao) dovedu do najnevjerojatnijih mjesta i najvećih izazova samo da ti pokažu da nisi vladar ničega i da sve moraš vječno ispočetka. i svaki jebeni put se nadaš da će ovaj put biti drukčije da će ovaj put ishod biti pozitivan za tebe iako zadnjih 1000 puta nije bio i to je takva jebena karma koja te ujebe na najosjetljivije mjesto da ti pokaže da, jebiga, neće bit drukčije i da, jebiga, se moraš jednom zasvagda i vazda naučit bit sam svoja stijena a ne se hvatat za neke druge i borit se za svaki dah iznad vode (tako se osjećam u zadnje vrijeme kao da nosom provirujem van između tisuća valova koji me potapaju) (a šta je najsmiješnije od svega- to je sve u mojoj glavi) i šta je najtužnije od svega lagano uživam u tome. sama sam. sama sam. sama sam. vrlo sam sama. sve što se odvija nije vezano uz mene. tko sam ja uopće? što se točno događa? čemu ovo sve? ajde me samo voli ajde da samo ovo uspijem da mogu preć na nešto novo (besmislene riječi, neverending škola) i stalno je se sjetim stalno. je se. sjetim. svega što mi je rekla, sve što je ostavila meni i to mi je najsvetija stvar na svijetu cijelom. i vidim ju u njemu. vidim ju u njemu. dok on priča kao da ona priča. nekad tolko žudim za njim. znam da se nekim ljudima čini patološki- zrela je za vrapče- ali ne pričam o tome. ne pričam o tome uopće tolika je planina ljubavi u meni prema njemu da bi mogla pričati o tome godinama i ne postoje riječi zapravo- ne postoje riječi. noć. |