danas sam se vraćala iz grada i bila sam u tramvaju i gledala sam prema van
i gledala sam drveće i toliko je bilo
toliko sam ga percipirala
kao posebno i lijepo
i vidjela sam boga u svakom drvetu
nisam mogla skužit šta je to ali kao da pruža ruke kroz svo drveće
kao da se isteže kroz drveće u nebo kao da
prožima svu zemlju i sve što postoji i sam teče i ide lijevo desno i tolko je toplo i predivno i prepuno ljubavi
sve što postoji
i tolko zanimljivo i novo
svako drvo tolko ti dođe da ga grliš i osjetiš
a nebo je bilo kao neko ogromno ogromno prostranstvo sitne sitne sitne nježne nježne nježne roze vunice poslagane po tirkizno plavo beskonačnom nategnutom verlaufu iliti gradientu
i onda usred toga sunce piči ali ENORMNO narančasto sunce sa oooogromnim narančastim obručem oko sebe koji šara cijeli cjelcati svijet narančasto. zgrade, ljude, i sva lica su im topla i narančasta.
ko neka ooogromna fina marelica
i onda je još usred cijele te pitoreskne scene nebo parao dim iz obližnjeg crveno-bijelo-striped dimnjaka koji strši gore i vidi se s medvednice i onda ja uvijek kažem "tamo ja živim" a taj dim
je bio u takvom kontrastu s oblacima i nebom bio je ko neki
nagruvani kumulonimbus sivobijeli ali sa rozonarančastim rubovima
predivno
i vidiš to i vidiš boga u svemu
i vidiš ljude i malo pomalo
ti sve oči svi pogledi
počnu imat isti osjećaj
vidiš njihove izgubljene okice kak gledaju lijevo desno ali iza toga
vidiš jedno tj dva kristalno jasna oka koja su ista na svima ili bar slična i boga kak se smiješi iz njih
i znaš da isus ili buda ili krišna nije mislio
da će doslovce on bit u siromasima
tj da tretiramo siromahe košto bi njega
il tak neš kaje već reko
nego da je mislio na to
na boga u svemu
svemu
svemu
i danas uđem u sobu i onak
vidim tu jebenu jebenu snažnu mesnatu biljku na stolu i tak sam sretna da dijelim sobu s nekim tak jednostavnim živim bićem a ipak na svoj način božanskim
imam osjećaj koda mi pravi društvo i koda mi nekak na svoj način govori određene stvari
pozdravlja me
i bilo bi kul guštera to bi bilo još bolje društvo.
tako želim da se tak mogu osjećat stalno. stalno. stalno. bez misli bez znanja bez pojma o vremenu samo percipirat sve ali ne znat šta je. gledat drvo i ne imat svijest o drvetu. vidjet ga prvi put. i bit jebeno oduševljena. sve je tolko zanimljivo. i sve to i još jače i intenzivnije i svjesnije i senzitivnije i jednostavnije i sam da ide dublje i dublje.
(ovo fakat zvuči seksualno) zašto onda nije tako? neam pojma. distrakcije.
brije. vjerovanja. tijelo. ličnost. ego. al to je normalno.
i mislim da sam došla do onog kaj sam trebala doć. treba sam pustit stvari. ne treba razmišljat o njima. sam ih pustit. sve šta se treba dogodit, spontano se dogodi, i promjena se događa iznutra u srcu čovjeka i onda se to kasnije verbalizira. i ja sam shvatila
da možda čak ne treba ni pričat o tome.
recimo zadnjih dana
sam shvatila
da što se tiče veza
one nisu tu da ih konstatiramo u smislu dogovora, one se dogode(nestane ti potreba za barenjem drugih ljudi i javi se potreba za ne znam intimnošću), pa se naknadno konstatiraju
isto tako
dok se odcijepiš od nekog (odcijepiš fuj cijepanje cjevanica cjepivo) promjena ti se desi iznutra sama od sebe a ne ako dramatično to konstatiraš pa se moraš oporavljat il neš. obično s nestajom brije nestaje i potreba za njenom verbalizacijom jer nestaje sve šta ju sačinjava. i onda kad nestane verbalizacija ju ništa više ne zadržava na životu.
isto košto imamo mozak koji kad zamišlja neke koncepte oni žive u nama pod tim nekim našim zamišljenim uvjetima. baš sam razmišljala o tom neki dan.
nemreš imat kapacitet za nešto skriveni iznutra. imaš kapaciteta kolko imaš misli. ne postoji kapacitet za misli koje još nisu došle. on dođe s njima.
i to je okej. to je prirodno. i tak ljudi odrastaju. ali ne ograničeno u vremenu nego spoznajno. šire se iznutra.
"It seems to me that the real problem is the mind itself, and not the problem which the mind has created and tries to solve. If the mind is petty, small, narrow, limited, however great and complex the problem may be, the mind approaches that problem in terms of its own pettiness. If I have a little mind and I think of God, the God of my thinking will be a little God, though I may clothe him with grandeur, beauty, wisdom, and all the rest of it. It is the same with the problem of existence, the problem of bread, the problem of love, the problem of sex, the problem of relationship, the problem of death. These are all enormous problems, and we approach them with a small mind; we try to resolve them with a mind that is very limited. Though it has extraordinary capacities and is capable of invention, of subtle, cunning thought, the mind is still petty. It may be able to quote Marx, or the Gita, or some other religious book, but it is still a small mind, and a small mind confronted with a complex problem can only translate that problem in terms of itself, and therefore the problem, the misery increases. So the question is: Can the mind that is small, petty, be transformed into something which is not bound by its own limitations?" kaže lanin pejst krišnamurti
tvoja podsvijest ti stvara tvoju stvarnost jebemu sve okolnosti si privučeš sam a tvoj mozak reagira na njih i onda dođu emocije potaknute mislima i zaseru sve jer zabriješ da su bitne i istinite a zapravo su sam kemijske reakcije na određene podražaje i stvarno stvarno ne predstavljaju ništa Vječno
i to nije taj dio koji je vrijedan
nego taj dio koji je prolazan
i koji je distrakcija
od osjećanja svemira
svaki dan po prvi put
svaki trenutak po prvi put, točnije
a kad je vrijedno
nikad nije distrakcija uvijek je sam
nadogradnja nikad oduzimanje uvijek je više ljubavi i nikad nije lažno i nikad nije traćenje energije
nego je uvijek čuvanje energije i bivanje u njenoj toplini
|
