prije 3 godine sam se osjećala
"dead like me
kako sam se osjećala na predgrupi ramona falls dok sam stajala dva metra od njega bez ljudi između i krajičkom oka desnoga promatrala šta radi.
jebeno odvratno.
ako ćemo bit iskreni, utroba mi je podrhtavala kao da mi je netko zario britve u želudac i tresao ga kao žele.
to se odražavalo u suznim očima koje sam isisala na stražnju stranu kroz nos i progutala. zabolili su me sinusi.
jednom rukom sam trljala ručku od torbe i spržila si i tako izgrižene prste a drugom sam stiskala ledenu pivu priželjkujući da mi utaži vatrene živce.
htjela sam izać van zapalit. al se nisam micala. jer sam htjela bit paralizirana. htjela sam ostat tamo. njemu najbliže moguće. jer su tad najveće šanse da odreagira. makar nereakcijom. makar faking antireakcijom.
i obrve su mi bile nakrivljene u tugu kao da sam lik iz pokemona. disala sam brže od trudnice a noge su mi bile umrtvljenije od židovskih kad shvate da ih vode u komore.
i ništa tu ne mogu.
i sudbina mi svako malo kaže, treba oprostiti svima ako se želiš osloboditi. šta ako nije oprošteno tebi?
kako ćeš ikad biti slobodan?
i danas me sat glazbenog podsjetio na jedan film što sam gledala u motovunu. narodna pjesma od slavenskog, točnije.
i sjetila sam se te večeri. i sjetila sam se koliko sam ga voljela. i koliko ga nisam voljela. i koliko sam bila iskrena. bila sam, naime. rekla sam mu da želim olabavit. i on je to shvatio. i onda se sjetim noći u vlaku i koliko ga nisam vidjela poslije toga.
i koliko ga nisam vidjela uopće sve dok me jedan dan nije puklo da nismo skupa više. i da me ne pozdravlja. jedan dan kad sam došla k sebi i uhvatila onu nit koju sam pustila u magli motovuna.
i onda se sjetim tog jutra. i voljela sam ga toliko da sam na onom trgu bila spremna provesti s njim ostatak života, bez obzira na fluktuacije i oscilacije, bez obzira na išta, jer svjetovne stvari nisu bile ni blizu riječima koje mi je uputio, da imam lijep glas. i koliko me se to dojmilo, jer sam znala da je iskren.
i iskreno, i don't wanna get over you.
i dalje me jebeno boli kao da.... kao ona rana koju sam imala na koljenu koja nikako nije zarastala, i sad je ožiljak. nemam još ožiljak, ne još.
još uvijek je rana. izderana rana. koju svakim sjećanjem produbim opet i opet, kao da ju trgam, ne puštajući ju da zaraste. jer ne može. jer znam da neće. i don't wanna get over you.
i znam da me ne čuje. znam da me i čuje i da ne bi reagirao. znam da bi bilotko normalan pomislio da zabrijavam.
a čak i da zabrijavam jebote. kako poznata pjesma kaže, love can touch just one time and last for a life time.
nažalost.
lunjam ulicama kao da sam izabrana za novog grim reapera i određeno razdoblje nisam puštena u afterlife. dead like me."
a sad se osjećam... da se ne sjećam više lol
time heals all wounds
3 godine jebemti sve
možda manje
17sta na 18stu
u kurac
tak faking davno a tak faking nedavno
Post je objavljen 26.02.2012. u 10:50 sati.