saturday night/ sunday morning
|
trenutno: pijenje ostatka hladnog crnog čaja s previše mlijeka i šećera slušanje let's stay together u maroon 5 obradi (lowest low...) skidanje empire records filma (iako sam ga gledala već al se ne mogu sjetit kakav mi je bio=nedopustivo :?) zapravo, sad sam prebacila na foo fighterse jer si mislim treba slušat takve pomalo šitne ali stvari ak se oćeš oraspoložit. ista stvar s weezerom. neki dan sam demonstrativno izašla iz tramvaja kad je počela svirati WHAT'S WITH THESE HOMIES DISSIN' MY GURL? i hodala sam prema doma ful brzo i pokušavala sam nać ljepotu u parku, ljepotu u oblacima, ljepotu u zgradama koje penetriraju u sivilo nad zagrebom, al nisam našla, sve je bilo mrtvo i ružno. ne mogu :( nije bilo lišća bilo je samo blata i nije bilo sumraka bilo je samo... sivo i smrdilo je po francku. opet. i kao oraspoložila sam se zbog tog hodanja i zbog tog weezera, došla sam doma i relativno smireno legla na poslijepodnevni počinak. al istovremeno... spavanje. jebote previše spavam. razmišljam cijelo vrijeme... da napravim par stvari sad, da napravim par stvari danas, kao da se oraspoložim. da sama sebe izvučem iz ovog govna od tjedna, ipak je sutra ponedjeljak, novi tjedan, nova prilika, starting over. na neko xy razdoblje neodređeno koje će možda tek završiti sa prvim proljetnim zrakama sunca. razmišljam da odem trčat u šumu, da se otuširam i obrijem sve dlake na tijelu :? to je nekad znalo pomoć. nalakiram nokte opet? nemam pojma tolko osjećam da sam biće koje treba sunce, koje treba more i koje treba toplinu. treba mi priroda. sad dok je cijelo vrijeme maglovito se osjećam kao da je isto vrijeme i u meni. svaki dan sanjam da sam na moru. kao da vrijeme reflektira stvari oko mene, sve dobiva drukčiji ton prešaran sivom razvodnjenom temperom. i'm on my knees i'm praying for a sign raspoloženja su apsolutno prolazna i ne pridajem im uopće neki značaj (tipa- OVO JE ISTINA DOK SAM DEPRESIVNA vidim kak stvari ekšli jesu = bullshit) ali mrzim loša raspoloženja mrzim ovo jučer: sretnem ljude na trgu i onaj jebeno creepy osjećaj (to sam napisala mariji u poruci) da sve prolazi pored mene i da se ne mogu uključit jer mi je organski sve bolno i naporno. pročitala sam u tamarinom pdfu na iphoneu (iphone je fakat kul i handy shit) dok smo se vozile u busu sa sljemena prema dolje da jedino kad prihvatiš buku oko sebe da ćeš dosegnut tišinu. i to mi je relativno bila spoznaja jer ja sam uvijek nastojala ignorirat buku oko sebe i pokušavala sam dosegnut tišinu. možda jedino mogu ić dalje i dić se iz govna kad prihvatim govna. ali znam točno zašto i kako i u kojem trenutku sam i upala u govna isto kao što se sjećam točno zašto kako i u kojem trenutku sam postala sretna i održala to tjednima, tjednima čak! mislim s malim amplitudama nesretnosti ali ništa strašno i nenadvladivo ali mi se ne da o tome. to je sve potreba za pažnjom i razočaranje dok istu ne dobiješ, kao dijete. jedino dok se riješiš potrebe za pažnjom ćeš ju dobit, to je uvijek tak bilo, to uvijek tak je i uvijek će tak bit. tak da obožavam mjeru u kojoj su sve foo fighters pjesme konstantan ritam repeticija aj bok |
