oke zaključujem da nema smisla teoretizirat oko nečeg ovako banalnog jer svi na koncu obožavamo glazbu i svi znamo (makar intuitivno) zašto pa ću dat neke konkretne recentne primjere.
jučer, ponedjeljak, 5. sat
ne sjećam se kaj smo imali 5. sat sam znam da sam vjerojatno tad počela bit negdje na rubu živaca.
kad si pod neonskim svijetlom cijeli dan, i debelo nakon kaj se spusti mrak, u istoj prostoriji sa 31 drugih ljudi, od kojih je svatko u svom filmu, i nakon puno površne i nepovršne komunikacije sa svima, mozak ti nekak odpluta.
i ne na dobar način, otpluta negdje daleko iznad i nemreš ga više dohvatit i nemaš više konkretnih misli, ideja, stavova, ponašanja. sam si tup ko nešto najodvratnije. ko neka bezokusna bezbojna ljigava masa.
i boli te glava ponekad. kao da si previše cigareta popušio odjednom. i čini ti se da te ništa ali apsolutno ništa na ovom svijetu ne može oraspoložiti. ni alkohol ni droge. a ni mekani krevet jer su ti živci nabrijani a ni fina hrana. ne jede ti se. ponekad si čak i usamljen. uglavnom dođe ti da se uključiš na neku postaju neki strim u neku utičnicu koja pušta neki rozi fini plin i sanjive misli.
i zabavu. ja sam to svojedobno opisala kao "velika razina dosade u krvi" i smatram da je to stanje, barem moje, poprilično blisko i precizno opisano ovom usporedbom.
fakat, kao da ju ništa ne može razrijediti.
nisi tužan. nisi sretan. nisi ništa. lišen si osobnosti. zagušen.
e tako sam se ja otprilike osjećala jučer krajem petog sata. i sve se činilo da će mi takav mučan biti i ostatak dana. e i onda. onda sam stavila slušalice i pustila si WE SHARE OUR MOTHERS HEALTH.
i pojačala sam mp3 dokraja, čak nisam ni zatvorila oči, samo sam na tren prestala fermat sve oko sebe, i vratilo mi se! vratio mi se identitet, vratila mi se dubina zvuka, površnost je išćezla, a ritam je bio toliko dobar da sam morala cupkat ispod klupe. tolko me zadovoljila pjesma kao da sam upravo provela noć sa javierom bardemom. kao da sam popila bocu vode nakon žeđanja ili pojela sladoled u moru dok se kupam. ma i bolje isuse
odlično je bilo
najsvijetliji trenutak u danu
danas, upravo.
mp3 mi se ispraznio. nisam slušala glazbu od 12 sati popodne kad sam izašla od doma i kad je treštala lily allen, glazba za spremanje i stavljanje maskare, i podnevno zasićenje kad spoznaš da ostatak dana ne možeš raditi što hoćeš. ponekad se oko 12 osjećam kao da sam u lancima. vječito kasnim.
to mi je životna mana. fakat mi je žao kaj kasnim. UVIJEK se nešto potrefi. i SIGURNA SAM da bi to sve izbjegla i riješila sve probleme da se krenem ranije spremat. al onda se moram i ranije dić. i ranije spavat. i sve se pomiče unatrag. nadam se da se kašnjenje do 5 minuta oprašta.
no na stranu samo kašnjenje, puno se žurim.
stalno nešto moram. ponekad me to toliko frustrira. ja bi, da se mene pita, cijeli dan vrtila hoop, ležala u sanjivim dolinama, brala cvijeće, slušala i svirala neku muziku, i čitala neke knjige. i pisala referate. to mi je ekstra zadovoljstvo, pisat referat. radila neko istraživanje.
i jasno crtkala i tako. e al sve to ne smiješ. smiješ al nemaš vremena. moraš si posložit prioritete- škola na prvom mjestu? teško moguće, ali izvedivo. većinu vremena se prek faking kurca silim i silim, al povremeno sam zajebem, to kad sam super raspoložena. i raspoznam da su mi stvarni prioriteti u životu da budem što sretnija moguća što više vremena. a kad štrebaš sumanuto ne da nisi sretan neg ti to crpi želju za životom. koju prirodno zbilja imaš. i postaješ ogorčeniji, depresivniji i tako. al na stranu sad to!
šta mi se dogodilo u biti sad maloprije.
dakle da se vratim na temu, nisam slušala glazbu dosta dugo, i naime došla sam doma, i prvo jasno nešto pojela, i skroz sam zaboravila na sve. na sve što mene zanima.
bila sam skroz u školi i frustracijama svakodnevnog života. koje su, ljudi moji, tolko NEBITNE. pogledala sam neku seriju, jezikova juha, koja je btw precarska, popričala s mamom, koja je najbolja mama, i došla u sobu i sjela za komp.
namjeravala sam se bacit na fotošop. al uglavnom šta sam napravila, pustila sam pjesmu THE SKY OPENED WIDE LIKE THE TIDE. od tog nekog benda BLOW. pjesma nije nešto uostalom. al tolko me GROUNDALA. kao ono cijelo vrijeme su ti stopala na podu. al nikad nisi svjestan toga. da si u doticaju s majkom zemljom. da si grounded. da možeš hodat bos. da nisi odlepršao, da još uvijek stojiš.
al kao da mi je uštrcala spoznaju da postoje i DRUGE STVARI. postoje stvari druge na ovom svijetu. stvari koje se ne tiču nekih sranja. stvari koje su fora. bendovi koji su fora. ljudi koji su fora. i vremena kojima se veselim. i spoznala sam. da ću danas još crtat. da mi se DA. CRTAT. one DOSADNE STVARI!
i da mi se da još danas čitat! i poslušat puno glazbe. i da mi se da veselit sutrašnjem vetiveru
kojemu se jako veselim. i da neću tupo zurit u telku. jer je to ta neka drum mašinica
i neki ženski glasići, sve u svemu vrlo primitivno, al sklepano i osvježavajuće jer je samo sklepano. nije špranca. nije proizvedeno. nego je postato.
odlično ah. odlično.
|
