i am all the days that you choose to ignore
|
all the things i used to see. ponekad ti se pogled na momente kratke ali intenzivne toliko pročisti i dok nisi ograničen sa iluzijama, zabrijavanjem ili idealiziranjem, sve se smiri. otupi, posivi i razbljutavi. i pogled ti se spusti sa krovova zgrada na cestu ispred, obrve ti se iz stanja napetog uzbuđenja opuste a oči osuše. i nema više šanse. nema više nade. samo puka realnost. možda mu je ipak malo stalo do mene? možda ipak uspijem ako se jako potrudim? možda sve na kraju ispadne okej? možda stignem, možda odem, možda ohrabrim. možda se sve u zadnji tren faking promijeni i stigne neki deus eks makina koji pokaže da nije sve onako kako se na prvi pogled čini i pretvori ovaj dan u sunčani mirisni proljetni san. ponekad. ti se ne da više. umoran si. i opustiš se. zaboraviš na zabrijavanje. i znaš duboko u srcu da je idealizam nešto što treba svim snagama držati i nadu imati uvijek uz sebe, ali pustiš ga svejedno. prosječno jednom tjedno. up in the clouds i'm up in the clouds and i can't i can't come down. ponekad. prosječno dva puta dnevno. tolko zabrijem u neke glupave fantazije koje su toliko neostvarive da mi je mučno kad skužim samu sebe. al lijepo je. u mojoj glavi je lijepo i ugodno i toplo i mogu tamo otići kad god hoću, usred najdosadnijih satova. i navečer u dream worldu. i briješ i briješ i briješ i zabriješ i treba ti dugo da se vratiš. na ulicama londona vjetar puše i raznosi miris toplog kamina ispred kojeg te na mekanom tepihu čeka...čeka. zanimljivo koliko mi se dah poklapa sa uvodnom bas linijom a... |
