And it's still warm after the sun has gone
|
ponekad se pitam kao NAPRIMJER SAD da li postoji neka predodređena predodžba o tome što je čovjek, koje su nam najbitnije vrijednosti, i da li se mi približavamo toj ljestvici ili pak ne postoji nitko i ništa osim nas kao takvih, ljudi i da mi stvaramo sami sebe i da smo prazni kao platno nekako sam sklonija ovome drugome jer na tome počiva cijela zapadna civilizacija i ideja slobode. i ideja američkog sna i ideala da možemo što hoćemo. i onda se opet pitam ako možemo što hoćemo zašto redovito biramo krivo? zašto, ako sami sebe izgrađujemo u takorečeno skulpturu, ne odbacimo sve ono loše i uzmemo sve ono dobro? i onda se postavlja pitanje subjektivnosti, što je dobro? da li onda ipak postoji univerzalno dobro? ili stvaramo ono što je dobro za nas pa se prilagođavamo tome kao ibermenši? pa iskreno, mislim da je kombinacija. živcira me što je sve u životu kombinacija i toplohladan odnos subjektivnog, objektivnog, univerzalnog i individualnog. i u tom je stvar- to je taj bit Istine- što Nema Istine, a samim time što kažeš da je nema je priznaješ. i ima je i nema u isto vrijeme! i onda u biti oduvijek sam mislila da treba radit dobre odluke za sebe, ali ne u smislu idem-mnogo-pušit-pljuge-jer-je-fino nego u stilu suzdržat-ću-se-jer-znam-da-mi-šteti. i svi znaju da je to ispravan odabir. ali, ta osobita tematika čak i nije toliko bitna jer se tiče samo nas. bitno je, ali možeš zajebat tu i tamo dok postoji jedna stvar u kojoj Ne smiješ zajebat, a to su odnosi prema drugim ljudima. mislim da je Čovječnost nešto što se Mora, jer kad si ti čovječan, puniš drugu osobu toplinom i puniš sebe toplinom i to FEELS RIGHT i znaš da se time približavaš toj nekoj nepostojećoj istini. jer je to interakcija. i onda se oduvijek pitam, zakaj onda sjebavaš. ak imaš mozak. ak imaš emocije. zakaj sjebavaš. daj malo misli unaprijed. čini mi se da se svi skupa, barem moja generacija, umjesto da idemo prema naprijed, umjesto da nadilazimo neke nezrele predodžbe o svijetu, sebi i drugima, i vlastitoj veličini, mi im se vraćamo, sve više i više, i gubimo ono dječje, uzimamo ono najgore od odraslih. više vrijednost nije moral, vrijednost je snalažljivost i boli-me-kita-za-ostale-boli-me-kita-za-vlastitu-neizgrađenost. i time u isto vrijeme postajemo mlada derišćad i stari kreteni koji upravljaju ovim svijetom i vrti se u krug, uvjeravaju te da ne možeš ništa promijenit, gubiš čisti pogled, postaneš tup, nemaštovit i prihvatiš neke općeprihvaćene ljestvice vrijednosti iako su POTPUNO BESMISLENE od ljepote do stvari koje treba radit da budeš kul, do stvari koje treba radit da budeš popularan, a kamoli do stvari...koje radiš da udovoljiš sam sebi. požuda. sebičnost. zloća. bez obzira na išta. te su najgore. to je otrov. udovolji si ali ...kako da to kažem ako išta nemoj ni indirektno ni direktno dovest tuđu sreću u opasnost jer ti se vrati ono ko toljaga u glavu. na način da se sjebeš grižnjom savjesti, podsvjesnom ili svjesnom, ili na način da se sve sazna pa ti se ono još traktor sparkira na moždanu ovojnicu. ne znam kaj hoću reć. odurno se osjećam i onda jedino analiziram da nađem u čem je fora. jer sam sva iskvarena kad pogledam unatrag. zapravo čak sam se i popravila u zadnje vrijeme moram priznat :M i onda je tu stvar prošlosti. utječe na tebe u enormnim količinama, ideja prošlosti me uvijek fascinirala. ono stvari se dogode, al su još uvijek tu. tu su!!! i to sve ono IKAD STVARI u svemu kaj radiš je prošlost i prožima te. i onda kad poželiš budućnost, nema tu hoćuneću gradi se unutar prošlosti, u suživotu s njom čak. a sadašnjost je tak jebeno kratka da ne postoji :s i onda prošlost di je netko tebe zajebo. di si ti nekog zajebo. opće ne mogu ni odlučit koje je gore di si ti sebe zajebo? jebiga. i onda frendica kaže "zašto ne bi? ne treba sve bit savršeno! zajebi! zaseri! sjebi stvar! zato i živiš!" i sve mi pada u vodu :/ |
