like looking through a fog mirror
|
u biti fora je u tom Kaj se osjećam jebeno staro. osjećam se koda ne postoji zadovoljstvo u životu više, koda nema smisla išta isprobavati jer zahtijeva previše napora, jer bi se ekšli morala pomaknut. ponekad mi se čini da se sve aktivnosti u biti svode na istu. da mi je čudno kaj su stvari tak različite, uzmimo naprimjer stvar "tipkovnica" i stvar "olovka", mogu bit od istog materijala i u biti su iste stvari, u BITI su iste stvari, i zakaj ih ljudi tak razlikuju, zakaj ih nazivaju drukčije? ponekad mi se čini da je SVE n aovom svijetu isto, da je zalazak sunca isto što i smrdljiva ulica, jer se sve svede na isto. na ništa. na gomilu ničega. ponekad mi se čini da su sve stvari ista stvar i da su sve aktivnosti ista aktivnost. da je trčanje isto što i plivanje, da je žongliranje isto što i plesanje s hulahupom. ili bar jako jako slično. i čemu se onda baviti ičime. kad je sve isto. sivo i nikakvo. ništa od toga me ne veseli. i onda pogledam unatrag i skužim kolko tog sam prošla u životu. kolko imam previše nagruvanog iskustva i sjećanja jer nisam uvijek bila ovakva nikakva i ništa, i koliko sam dobrih prijatelja imala za koje danas ni ne znam. kako su mi prijateljstva varirala, kako su mi raspoloženja i stavovi varirali i diktirali sve ostalo u životu. kolko sam ekipi prošla i kako su mi se prioriteti i drage stvari mijenjale. i sjetim se gomile stvari vezane uz sve ljude koje znam. sjetim se frendice na kraju osmog razreda i kak smo se zezale i bile cijeli dan ljeti u gradu. a danas se nisam čula s njom dugo dugo. valjda u nekom trenutku se tvoja staza odvoji od staze te osobe i nastavite postojati u različitim univerzumima. i grozno mi je dok se sjetim na kolko sam staza ja hodala. kolko sam tuluma radila, na kolko sam tuluma bila, kolko sam puta bila u stopedesetisuća različitih klubova i iz kojih razloga. mjesta, događanja, ljudi, kolko su mi u raznim trenucima razni ljudi bili važni i onda se osjetim jebeno usamljeno jer sam skrenula od mnogo stvari. počela sam tražit neki svoj put i tolko sam ga našla da je postao samo moj i ničiji drugi i sad se dovikujem s ljudima prek ograde sa svima. i svaki dan čitam nešto drugo, gledam nešto drugo, slušam nešto drugo ali di su sjećanja? zašto su se prestala graditi? zašto imam samo tu gomilu nesvrstanih sjećanja koja su u biti tu negdje, nikad ih ne zaboravim, jer kronologija nema veze nisačim. sve samo stoji statično u meni i oko mene, od prvog koncerta na kojeg sam sama otišla i mnogih nakon njega, do prvog puta kad sam osjetila slobodu, i prve radiohead slušaone, i zadnje radiohead slušaone, i svih odlaska u krivi put, i prvog odlaska u melin kad sam prvi put uopznala lanu, kad sam šetala sa zrinkom po gradu cijele proljetne praznike, kad sam ostala vani dulje no što sam smjela, i dovela filipa, luku i mariju kući sa sobom. najgore je što su najstatičnija sjećanja uvijek ona najintenzivnija, i ona se najteže puste u vjetar. sjećanja su kao parfem. staviš ih u bočicu i zatvoriš i pospremiš na policu i ona stoje i stoje i možeš ih pomirisati kad god hoćeš. samo što neke bočice sadrže demone i kad ih jednom otvoriš ih je teško ugurati natrag unutra. demoni me proganjaju. svaki put kad pomislim da bi mogla imati dečka, svaki put kad pomislim da mi se netko može svidjeti. jer ne može. jer ne mogu. jer nije dugo vremena nitko. i prođe jako puno vremena. prođe puno sjećanja, možda sam postala i samostalnija i sretnija i otvorenija. možda se osjećam sigurnije nego prije. al i dalje mi je slabo u želucu. i dalje kad upoznam nekog... jednom upoznam nekog tipa tomislava i drag je i idemo van i zbarimo se i onda pita jel ćemo se vidjet u petak u ksetu ja kažem okej i onda ne dođem jer na samu pomisao mi se gnuša. ne mogu imat dečka, ne želim imat dečka, ne bi mi bilo lijepo ni ispunjujuće, ne mogu stvarat nova sjećanja. stara još nisu poklopljena. i onda čak i imam dečka. koji je super stvarno dobar i pažljiv i sviđa mi se neko vrijeme al onda opet osjetim taj miris i sve se promijeni. kao kad...spermij uđe u jajnu stanicu promijeni se njena vanjska konstrukcija i nitko drugi ne može ući. i promijeni mi se stav. i ne mogu ne mogu ne želim i prekinem jer tako manje prizivam stara sjećanja. lakše je dok sam sama, ne prolazim grižnju savjesti što ga uspoređujem s lukom i što žalim i što sabotiram sve u početku jer znam da neće bit tolko "duboko" kao s lukom. jer je prerazličit, jer mi je luka bio sličniji i veći izazov. šok mi je što je dobar prema meni dok sam dobra prema njemu a ne "ako želiš da ja budem dobar prema tebi, ti nemoj biti dobra prema meni." zapravo želim da priča samnom. i stoput si zamišljam da mu pošaljem "pričaj samnom molim te" i onda on kaže "a šta da ti kažem" i onda ja kažem "što god hoćeš." i onda on kaže "nemam ti šta za reć." i onda ja plačem i onda ja kažem...zajebi. plačem. tražim ga da se nađemo. nađemo se i ja mu kažem...sad sam zrelija, sad shvaćam, lalala. al i dalje sve je oko mene. osjećam se kao da se sve dešava odjednom, sva sjećanja mi miriše i lebde oko mene, i nema veze što je bilo prije 2 godine, vidim sve kako mi se odvrtava pred očima, i znam da zapravo nije prošlo toliko vremena, nego da je vrijeme stalo, i da je zapravo prošla sekunda, i da nije zarasla rana ni milimetar. jer sporo zarasta. kao kad kažu da u raju jedna sekunda mjeri vječnost. tako mi sporo ide. i vrijeme vani leti. al ja stojim. najbolje godine mi prolaze tako da ja stojim i promatram promatram dok sam vani, promatram dok se zabavljam, promatram dok učim. i čekam da prođe, čekam da mogu normalno disat ponovno, bez straha da ću opet osjetit taj miris nedovršenosti, da znam da je sigurno zatočen u bočici. dal će se to ikad desit? neam pojma. trenutno sam želim da ljeto završi. da ne budem toliko svjesna svega. |
