|
LAST FM JE...WOW. wow. :) svaki dan trilijun ljudi uđe i izađe iz mcdonaldsa u jurišićevoj. tako i ja jučer. kao i uvijek, dođoh do kase, izrecitirah želje i gurnem liku lovu pod nos. uhhhmmm ja ćuuu....meksandej od karamele. *da 10 kuna* DOBAR DAN. čujem s druge strane pulta. dignem pogled i shvatim u tom jednom trenutku gledanja u najtužniju osobu na svijetu shvatim da cijeli život samo prolazim pored ljudi ne shvaćajući da su to ljudi da imaju unutarnji svijet, želje i aspiracije, interese, strahove, stajališta, ne shvaćajući da ovaj dečko-službenik koji bi mi trebao dat sladoled isto zavrjeđuje da ga se pozdravi i shvativši to da ga nisam ni pogledala da sam toliko sebična da ga nisam doživjela kao čovjeka shvatila sam kolko sam govno od čovjeka ali ne samo ja i tako mi se slomilo srce u tom jednom trenutku dok sam gledala u najtužniju osobu na svijetu tog mcdonalds službenika da sam osjetila nagon da ga molim za oprost što nisam rekla dobar dan što svaki dan prođem pokraj 9485709847 ljudi bez da sam svjesna da su to ljudi (otoci koji čekaju na nalaženje) i što sa službenicima svi postupamo na neljudskoj razini što nas je 21.stoljeće dovelo do robotiziranosti i kažem ja njemu dobar dan i nisam ga mogla u oči pogledati toliko me bilo sram šta si zabrijavam da nisam toliko sebična zapravo a u stvarnom svijetu sam valjda najsebičnija osoba na svijetu ni drugi ljudi ne pozdravljaju dobro i drugi ljudi su sebični ali to uopće nije bitno jer sam ja opet najsebičnija jer moram živjet s tim u svom svijetu. i pitam ga ja kako je jer je stvarno izgledao kao najtužnija osoba na svijetu i u onoj gužvi na pola puta između sladoleda od karamele i mene uspostavljena je komunikacija čak dostojna ljudi i kaže on kako je loše tako tužnim i bolno iskrenim ali ogorčenim glasom što ga nitko ne primjećuje što nitko nikoga ne primjećuje i stvarno sam ostala bez teksta ne tom čitavom situacijom nego zbog svoje zadrtosti kako prije nisam primjećivala službenike u mcdonaldsu. i istim monotonim glasom me pitao dali mi je to šalabahter na ruci. ja rekoh je. i istim monotonim glasom on će- aha i uzme pare. i to je kraj naše komunikacije. ali ne samo to najgore od svega je šta ja to nemam nikome ispričati i natjerati nekoga da shvati što sam ja shvatila svi ljudi kojima bi to ispričala bi me ili gledali kao luđakinju ili rekli neko ultrapovršno sranje da se ne opterećujem s takvim stvarima što je apsolutno sranje i prije bi se složila s tim ali sad kužim kako je to sranje da ne može biti veće i treba se itekako opterećivati sa stvarima ili bi rekli neš tipa svatko bira šta će bit pa čak i službenik u mcdonaldsu i stvarno mi nije jasno kako netko može tako krivo shvatiti aspekt cijele priče ugl nije bitno. nego. tako hoću pričati s holdenom. da li postoji itko na svijetu s kim bi mogla pričati kao s holdenom. kao s nekim ko nije robot i oklop. s nekim ko ima dovoljno ljudskosti da reagira na takve stvari. i s nekim tko bi ekšli shvatio šta pokušavam reć. tehnički, postoje. |
