 Sretan rođendan dragom nam Rogeru Keithu "Sydu" Barretu! Mogla bi se raspisat nadugo i naširoko (čitaj: kopi-pejstat s vikipedije) o njegovom životu i o tome kako je bio golemi utjecaj i inspiracija na sve koji su došli iza njega (vjerojatno i hoću :( ), ali pretpostavljam da ste svi informirani i znate ponešto o ovom genijalnom i podcjenjenom prekrasnom umu. (za slučaj da niste- syd i flojdi) Svi se još dobro i predobro sjećamo tog ne-tako-davnog datuma koji nam je obilježio ostatak života ( :p, ok, *nekima* ) i promijenio tijek povijesti. Da, 7.7. Čini se kao da je to bilo jučer. Sjećam se samo jedne upečatljive poruke na taj fatalni dan, poruka koja je izgovorila sve čega sam se pribojavala svih ovih godina floyd-fanatizma. To je dakako poruka od MsFloyd, moje jedine prave floyd drugarice u stvarnom svijetu, koja je glasila: "It has begun." U prijevodu, počelo je. Što je počelo? Početak kraja. Pink Floyda kakvog znamo i volimo. S tim je željela reći da su počeli odumirati. Syd je bio najmlađi član, drugi po redu je David, pa Rick pa Roger. Svi smo se nadali da će Roger prvi odapet papke. No godine zlouporabe halucinogenih opijata, dijabetičarstvo, bipolarni poremećaj, dijagnosticirani rak potkraj svibnja 2006.-koji je zapravo bio pravi uzrok smrti-a koji nije prouzročen psihodeličnim uvjerenjima mladosti (btw,digresija- još jedna žrtva bipolarnog poremećaja, kao i svi drugi genijalni kreativni umovi) učinili su svoje.  No, zaboravimo na to i usredotočimo se na jedan daleko važniji i ljepši datum koji je zapravo započeo sve. 6.1.1946. Na ovaj dan prije...61 godinu. Danas bi Syd imao 61 godinu. To je stvarno premalo. Mogao je bar još toliko poživjeti... Ugh ovo previše deprimira... Bio je nevin i genijalan, glavna strast mu je bilo slikarstvo, fotografija, vrtlarstvo. Nije volio da ga se podsjeća na ranu mladost i početak floyda. Ostao mi je misterij. Kad sam prvo počela slušati floyde, nije me previše impresionirao. Znala sam za njegov kultni status, ali nije me dirao, bio mi je samo slatki i sladunjasto psihodelični i ništa više. Liriksi me nisu impresionirali, bili su mi odviše nevini i dječje napisani. Muzika je bila koliko toliko dobra, ali su mi draže bile kasnije faze floyda. A i previše mi se činilo pomodno povlačiti za njime. Bio je već previše utjecajan.  ....... (samo da neke izutjecane nabrojim-s vikipedije, naravno- Paul McCartney, Pete Townshend and David Bowie were early fans; Jimmy Page, Brian Eno, and The Damned all expressed interest in working with him at some point during the 1970s. Indeed, Bowie recorded a cover of "See Emily Play" on his 1973 album Pin Ups. On a VH1 program, honouring rock bands and artists, Pete Townshend gave a speech honouring Syd Barrett, and telling a story where he told Eric Clapton that he had "to come see this guy play", who was Barrett. Townshend called Barrett legendary. Barrett's decline had a profound effect on Roger Waters's songwriting, and the theme of mental illness would permeate Pink Floyd's later albums, particularly 1973's Dark Side of the Moon and 1979's The Wall. One track from Dark Side of the Moon, entitled "Brain Damage", contained a specific reference on this issue: "the band you're in starts playing different tunes". Wish You Were Here (1975) was a conscious tribute to Barrett with the song "Shine On You Crazy Diamond" being completely devoted to him. Other artists that have written tributes to Barrett include his contemporary Kevin Ayers (of the Soft Machine), who wrote "Oh Wot a Dream" in his honour (Barrett provided guitar to an early version of Ayers' "Singing a Song in the Morning"). Barrett fan Robyn Hitchcock is repeatedly compared to Barrett, has covered many of his songs live and on record, and has paid homage to his forebear with the songs "The Man Who Invented Himself" and "(Feels Like) 1974". The Television Personalities' track "I Know Where Syd Barrett Lives" from their 1978 album And Don't the Kids Love It is another tribute. R.E.M. have covered the haunting "Dark Globe",' as have Soundgarden, Placebo and Lost and Profound. Plasticland has covered "Octopus" and recorded it for the Syd Barrett tribute LP Beyond The Wildwood. The Smashing Pumpkins have covered "Terrapin", and Pink Floyd's own David Gilmour frequently includes the song - as well as other Barrett compositions such as "Dominoes", "Arnold Layne" and "Astronomy Domine" - in his live shows. Gary Lucas and Voivod have covered "Astronomy Domine". The Industrial collective Rx composed of Kevin Ogilvie, aka Nivek Ogre, and Martin Atkins has recorded a version of "The Scarecrow". At the Drive-In's frontmen (now the main members of The Mars Volta) covered "Take Up Thy Stethoscope and Walk" (a Waters' song that features one of the speediest performances by Barrett), and have claimed that they tried constantly to emulate The Piper at the Gates of Dawn's sound in their music. The Mars Volta recently covered Piper's "Interstellar Overdrive." Slowdive covered "Golden Hair", which was a Syd Barrett version of the poem by James Joyce, on their EP Holding Our Breath. Phish have performed several Barrett solo songs in concert, including "Love You", "Terrapin", "Baby Lemonade", "It's No Good Trying", and the Piper at the Gates of Dawn track "Bike". Jay Farrar covered "Lucifer Sam" on his live record Stone Steel and Bright Lights. Other artists/bands that have claimed influence and/or covered Barrett's work include Étienne Daho, This Mortal Coil, Marc Bolan, The Jesus and Mary Chain, Robert Smith (of The Cure), Daniel Smith (of Danielson Famile), Johnny Marr (formerly of The Smiths), Kevin Shields (of My Bloody Valentine), Primal Scream, Voivod, XTC, The Libertines, Animal Collective, Ghost, Dirty Pretty Things, The Beta Band, Lone Pigeon, Julian Cope, Robyn Hitchcock, The Flaming Lips, R.E.M., Mercury Rev, Nicodemus #9, Replicants (featuring former members of Tool and Failure), East Bay Ray (of the Dead Kennedys), Camper Van Beethoven, The Three O'Clock, Pearl Jam, Bauhaus/Love and Rockets, Elevator To Hell, Steve Righ? of Mindless Self Indulgence, Omar Rodriguez-Lopez (of The Mars Volta), The Melvins, Transatlantic, moe., Phish, Dream Theater, Graham Coxon (formerly of Blur), John Frusciante (of the Red Hot Chili Peppers), Aaron North (formerly of the Icarus Line and currently with Nine Inch Nails) Eppo, Skobot Bzzzz, the Vinyl Skyway, and most bands in the Elephant 6 collective, such as Of Montreal; many of these artists have or claim a distinct Barrett influence in their music, with regard to the style of his rhythm and lead guitar, his sonic experimentalism or his songwriting. Scotish rock band Idlewild also mentioned Syd in the chorus of the single "When I Argue I See Shapes".) ...  No, nakon nekog vremena me jednostavno pogodio njegov genij. Nakon što se ufuraš u te stvari, tek vidiš da je on bio...pa, bog. Ostao je dijete, zadržao je nevinost i naivnost, ali je svejedno otišao tamo gdje nijedan drugi nije nikada otišao. Bio je slatki i kul, to su dvije nepobitne stvari. Ako mi ne vjerujete, možda ćete vjerovati muzici.hr *kopi-pejst* 10 razloga zašto je Syd Barrett bio cool lik Povodom prerane smrti Syda Barretta, 7.7.2006., (ISPRAVAK: ROĐENDANA) originalnog člana Pink Floyda i jednog od ikona britanskog psihodeličnog rocka kasnih šezdesetih, donosimo deset poznatih i manje poznatih činjenica iz njegove biografije. Evo 10 razloga zašto je, po našem mišljenju, 'ludi šeširdžija' bio cool lik: 1. Osnovao grupu Pink Floyd. 2. Nadjenuo bendu neobično ime psihodeličnog prizvuka (nomen est omen, bar dok je Syd bio u Floydima) posudivši ime odnosno prezime dvojice opskurnih bluzera (Pink Anderson, Floyd Council). Usput, Barrett se 'zagrijao' za glazbu preslušavajući stare blues i jazz ploče. Prvi instrument koji je naučio svirati bio je banjo. 3. Prvi album Pink Floyda "The Piper At The Gates Of Dawn", klasik psihodeličnog rocka, u potpunosti je snimljen pod Sydovom kreativnom palicom. Osim što je bio autor 9 od 11 pjesama na albumu (preostale dvije - "Interstellar Overdrive" i "Pow R. Toc H.", potpisuju svi članovi benda), razradio je i nekoliko jedinstvenih tehnika sviranja i pjevanja - upotrebljavao je Zippo upaljač pri sviranju gitare kako bi dobio distorziran zvuk i feedback, a 'rasuo' je i niz potpuno bizarnih vokalnih dionica po čitavom albumu. 4. Barrett je pisao pjesme pune nadrealnih, začudnih, živopisnih sličica, često inspiriranih dječjom književnošću (uostalom, naslov prvog albuma Pink Floyda je preuzet iz Sydu najdraže dječje knjige "The Wind In The Willows"). Njegova mašta je tako oblikovala pjesme o pričama za laku noć ("Matilda Mother"), magičnim mačkama ("Lucifer Sam"), ukrašenim biciklima ("Bike"), strašilima ("The Scarecrow"), patuljcima ("The Gnome") pa čak i o tipu koji je strpan u zatvor jer je krao žensko donje rublje ("Arnold Layne", pjesma koju je BBC uredno odbijao emitirati). 5. Nema sumnje da je Syd utjecao na The Beatlese i njihovo remek-djelo "Sgt. Pepper's Lonely Heart's Club Band" (i obratno). Naime, oba benda su svoje albume ("The Pipers" i "Sgt. Pepper") snimali istovremeno u studijima Abbey Roada. Paralelno je tekla komunikacija i kreativna interakcija između Floyda i The Beatlesa. 6. Jednu od svojih pjesama Syd je nazvao "Let's Roll Another One", no te 1967., kad je stvar napisana, diskografska kuća nije dopustila njeno snimanje. Barrett se dosjetio jadu promijenivši stihove. Pjesma je objavljena pod imenom "Candy And A Current Bun". 7. Unatoč mentalnoj nestabilnosti i problemima s drogom, zbog kojih je morao napustiti Floyde, Barrett je snimio dva prilično cijenjena solo uratka - "The Madcap Laughs" i "Barrett". Na albumima, koji se opiru bilo kakvom pospremanju u žanrovske ladice, ponovno je došao do izražaja njegov osjećaj za začudnost ("Baby Lemonade", "Golden Hair"). Članovi Pink Floyda su na oba albuma priskočili u pomoć - Waters i Gilmour su ih producirali, a Wright je na "Barrett" i svirao. 8. Jedan od najboljih albuma Pink Floyda - "Wish You Were Here", svojevrstan je tribute Sydu Barrettu. Tako, naprimjer, pjesma "Have A Cigar" opisuje detalje prvog susreta Pink Floyda s predstavnicima EMI-a 1967. "Shine On You Crazy Diamond", pak, iskrena je i dirljiva posveta prijatelju čiju su umjetničku viziju preuzeli u amanet, a kult 'ludog šeširdžije' predano njegovali svih ovih godina. 9. Lista onih koji su Syda Barretta imenovali svojim uzorom predstavlja svojevrsni "Who's Who" u rock muzici posljednjih trideset godina: This Mortal Coil, Marc Bolan, David Bowie, The Jesus And Mary Chain, Robert Smith (The Cure), Johnny Marr (ex-The Smiths), Kevin Shields (My Bloody Valentine), Primal Scream, Voivod, The Libertines, The Beta Band, Julian Cope, Robyn Hitchcock, The Flaming Lips, R.E.M., Mercury Rev, East Bay Ray (The Dead Kennedys), Camper Van Beethoven, Pearl Jam, The Melvins, Phish, Dream Theater, Graham Coxon (ex- Blur), John Frusciante (RHCP). 10. Kad su tribute albumi ušli u modu kasnih '80-ih godina, jedan od prvih - "Beyond The Wildwood", bio je posvećen upravo Sydu. Drugi - "On A Distant Shore", izdan je 2004. godine. --------- Da, on je stvarno bio (i ostao) kul :D No, najvažnije od svega, začeo je pink floyd i neusporedivo s biločim užasno puno utjecao na floyde, i zato ga ipak najviše poštujem i volim :) Hvala na floydima, syd!   |
