Previše komentara na prošlom postu.
I, dobih inspiraciju, pa eto novi :)
Jooooj kak ja volim rejdijohed.
Marija (cura koja je rejdijohed fanatik i koja me na njih navukla) vjerojatno ovo čita. I misli si "mission accomplished".
Enivej, oni su zakon zakon zakon zakon.
Na ovo me potaknuo članak u timesu o novom solo albumu Thoma Yorka (iliti kreativne snage benda, pratećeg gitarista, pjevača, aktivista, jedne sve u svemu jako interesantne osobe)- the eraser.
Radiohead su zasigurno jedan od najkreativnijih bendova svoje ere. Imaju jako...hm...kak da se izrazim...slojevite (da, slojevite!) pjesme i poznati su po svojoj artističkoj evoluciji od albuma do albuma. Uspjeli su održati duh onak totalne političke i muzičke individualnosti iako snimaju za veliku diskografsku kuću. Često ih se naziva outsiderima u mainstreamu. Jer oni jesu mainstream, možda trunkicu i komercijalni- to nemreš izbjeć, al su fakat drukčiji totalno. Tu se naravno ne ubrojavaju njihova stara sranja koja oni i danas odbacuju, jer odnekud se mora počet i upast u mainstream.

E, oni me fakat fasciniraju. Tako me nevjerojatno izričito podsjećaju na Pink Floyd, moj najnajnaj bend uvijek bio i uvijek će biti.
Jer, tako su briljantni, u svemu, liriksima kolko i glazbi. Nevjerojatan stupanj muzike, tako predivna, tamna, istinita, kao da iz nje vrišti nešto nedokučivo, tajanstveno i prekrasno.
Kao i Pink Floyd, prepoznati a opet neprepoznati. Ljudi ih vole, ali ne zbog njih, nego zbog povremenih hitova koje snime s vremena na vrijeme tek tolko da se malo spuste na tu razinu.
I široka masa *to* prepoznaje, ali ne prepoznaje briljantnost ovog benda.
Kao i kod mojih dosadašnjih najdražih bendova, koji se u biti svi svedu na Pink Floyd, dođe mi da vrištim ljudima u face na cesti- WTF OMB pa šta ne čuješ, šta si gluh, šta ne vidiš pročitat?!!! kak ne kužiš da su genijalni!!!!!
Nije stvar ukusa, vjerujte mi.
Zvučat ću kao umišljena licemjerna gadura zbog ovog, al kaj da sad radim, to je moje mišljenje i imam pravo na njega.
Ukus je različit. Ali ipak postoje neke norme, neke razine, neka prihvaćena od društva obilježja ukusa.
I normalno da intelektualno napredniji ljudi imaju bolji ukus, normalno da ljudi sa statusom kritičara imaju toliko istančan ukus da mogu odrediti neke norme ukusa.
Normalno da netko tko sluša narodnjake nije jednako pametan kao netko tko sluša, recimo, jazz.
Sad su tu žanrovi. U svaom žanru možeš evoluirati koliko ti taj žanr dopušta.
Sad netko recimo voli rok, i netko drugi voli rok, ali vole određene grupe. Ovaj prvi možda voli neko sranje kao Nickelbeck (žao mi je, ali to je sranje), a ovaj drugi Pink Floyd.
Zato mislim da određene grupe određuju norme ukusa. Jako su rijetke i pokazuju toliku kvalitetu da mogu nadživiti sve u tom žanru šta je bilo prije njih i postaviti nove standarde.
Radiohead je jedna od tih grupa.

Opet postoje grupe šta su izvan svega toga, recimo (da nebi rekli da sam ih zanemarila), Franz Ferdinand. Njih boli briga, oni samo žele svirati muziku na koju curice mogu plesati i samo je važno da je dobra melodija i ritam, i briga ih za društveni status i sva ostala civilizacijska sranja. E, to isto volim, al to sad nije bitno.
E, kad dođete do razine Radiohead, znat ćete jedno- da je to jedan od faking najkvalitetnijih bendova *ikada* i da stoji rame uz rame Floydima, što je stvarno teško.
A Thom Yorke me teško fascinira. Totalno ostala sam "paf" ( jo kak mrzim taj izraz) kad sam ga čula kako strastveno pjeva- al mislim taj falsetto je tako prepoznatljiv, taj dotjeran stil pjevanja i sve ostalo.
A tek liriksi. Da citiram Mariju, ženu koja je sve počela svojim "Thom Yorke is arguably the best lyricist ever."
E to me zaintrigiralo jer uvijek sam voljna čitat arguably best lyriciste ever, pa čak i kad to ugrožava Boba Dylana, koji zapravo je best lyricist ever.
No da. Thom Yorke.
Prvo od vanjštine. Taj čovjek je jebeno prekrasan. Nije lijep, nije zgodan, zapravo vrlo neugledan, iliti ružan XD.
Jedno oko zatvoreno, iskrivljene usne, mršav, nižeg rasta, i taj njegov glas, iritantan ali tako jebeno prekrasan.
No on zrači. Tako zrači nekom enigmom i...pa ne mogu se točno izraziti. I njegovi scenski pokreti su tako surovi, sve je tako primitivno a opet nevjerojatno razvijeno i napredno kod njega.
Veliki je aktivist, što me pogotovo zainteresiralo.
Tak da sam malo prokopala da bi neš malo saznala o njemu. I tako je jebeno u pravu. U apsolutno svemu šta kaže. To su onak totalno subjektivne stvari ali nekako kao da ako bi mi rekao da skočim s mosta, ja bi odšetala i skočila s mosta.

"the difference between me and Bono is that he's quite happy to go and flatter people to get what he wants and he's very good at it, but I just can't do it. I'd probably end up punching them in the face rather than shaking their hand, so it's best that I stay out of their way. I can't engage with that level of bullshit. Which is a shame, really, and in a way it would help if I could, but I just can't. I admire the fact that Bono can, and can walk away from it smelling of roses."
Tako da, ljudi ak niste nikad slušali Radiohead, sad je krajnji čas, jer su oni na vrhuncu svoje kreativne snage, jer njihovo vrijeme tek dolazi.
P.S. Danas je došao taj dan. Na ovom mizernom dosadnom planetu sam već 15 godina, a na ovom mizernom blog.hr-u 1 i nikad u svom mizernom razdoblju provedenom trošeći svoje vrijeme pišući pametovanja koja nitko ne čita nisam kliknula na proslijedi tekst uredništvu. Ta me opcija iritira koliko i fascinira. Šta, ak to čekiram će neki low-life u uredništvu pročitat moj tekstić?
Hmm. Danas je došao taj dan.
APDEJT
osjećam se jako krivo.
ignoriram sydovu smrt. recimo da sam u fazi poricanja. nije syd umro, nije! on je živ, kažem vam!
čula sam vjerojatno prva od prvih da je umro, kako pratim žustro sve floyd vijsti.
prvo sam bila u šoku, onda me počela hvatati lagana tuga, ali sam konstantno bila onak indiferentna zapravo. sve sam si odmah objasnila- bio je star, problemi sa zdravljem etc etc, prirodno je da je umro.
ali čovječe imao je 60 godina. 2. najmlađi član floyda.
i dobro, stavim ja to iza sebe i onda se jednu noć probudim i počnem histerično plakati. shvatila sam da je mrtav. i da će svi počet umirati. počelo je. kraj.
this is the end...beautiful friend.
to je ono- in denial i onda me odjednom strefi. nisam ga poznavala ni ništa, ali sam floyd fanatik i imam osjećaj kao da ih sve poznajem i neznam šta ću kad drugi počnu umirati XD
R.I.P., Roger Keith Barret. 6.1.1946- 7.7.2006.
|