SIMPATIJA
"...Ako se ikad meni vratiš, neka to bude zadnji put.
Ostarit ću, ogrubit ću, i sve će biti uzalud.
A da te volim nisi znala, niti ćeš ikad saznati.
Jer tako lijepa tako stroga prići mi nisi dala ti.
Simpatija, još si moja simpatija.
I dok teška kiša pada briše uspomene grada.
Još si moja simpatija.
Idi sad, zbogom, budi sretna s drugim.
Pruži mu mnogo nježnosti.
Al ma gdje bila, bit ću s tobom, ko svjetionik prošlosti.
Simpatija, još si moja simpatija.
I dok teška kiša pada briše uspomene grada.
Još si moja simpatija..."
- PLAVI ORKESTAR -
Danas me spopala neopisiva želja da prekopavam po starim slikama, spomenarima, pismima i ostalim uspomenama. Toliko su mi uljepšale dan, tada je sve bilo tako slatko, jednostavno, blentavo, simpatično...
Sretna sam nastavila obavljati obaveze po gradu, i potpuno neočekivano naletila sam na njega, svoju prvu ljubav, simpatiju i nevjerojatan osmjeh mi se razvukao licem. 
Tada sam se sjetila ove pjesme i cijeli mi je dan bila u glavi.
Nisam mogla vjerovati kakav učinak još uvijek ima njegov osmjeh, oči, a bilo je to tako davno,dječja ljubav,no meni ga je svejedno još uvijek užasno drago vidjeti.
Kako je to čudno, kako neki ljudi obilježe tvoj život, uvuku ti se u srce i misliš da si ih zaboravio, a ustvari, ne želiš ih izbaciti iz njega, skroz slatko.
Smijala sam se cijeli dan sjećajući svega vezanog uz njega.
To je bio onaj period u kojem je sve što bi se saznalo u vezi zaljubljenosti pretvaralo u potoke crvenila, nekontroliranih leptirića u trbuhu, pognute glave i misli "Ajme kakav bed, pa on sve zna!! Koma!! Kako ću sad u školu?!" Hahahaha, ajme predobro!
Dakle,želim samo reći:
hvala ti zbog lijepih uspomena,najmanje što mogu jest, eto, javno priznati da sam bila ludo zaljubljena u tebe, kad već onda nisam mogla, i posvetiti bar jedan mali post tebi, svojoj Simpatiji. 
SASVIM OBIČAN DAN
Baš tako, totalno jednostavno, bez obzira na sve probudiš se s osmjehom na licu, i nakon dosadne kiše ugledaš sunce.
Sve se čini tako jednostavno i moguće, a 100 mi prepreka stoji na putu, ali mene nije briga.
Ne znam hoću li položiti sutrašnji ispit, ne znam hoću li uspjeti vratiti lopticu na svoj teren, ili uspjeti objasniti mu da je dobio krive informacije...ne znam, ali u ovom savršenom trenutku to je nevažno.
Potpuni mir, sigurnost, čvrsto tlo pod nogama i ljepota trenutka.
Kao da je sve stalo, i vrijeme je zastalo...
Zašto ljudi vole toliko komplicirati? Uvijek od najjednostavnije situacije stvore pravu dramu. A sve je jasno i izvedivo. Ili, zašto ljudi vole odlučivati umjesto drugih, bez pitanja, bez potvrde, bez dopuštenja?
Nikada se nisam znala nositi s osjećajima, nisam im se znala prepustiti, nisam ih znala prepoznati, bojala sam ih se, nisam znala čitati znakove koji su svima bili jasni, svima osim meni. Mislim da po tom pitanju nikada neću ni naučiti čitati između redova. Neću imati hrabrosti ni pretpostaviti nešto, iz jednostavnog razloga - ne želim se prevariti i razočarati, jer moj ego je golem i ne podnosi udarce. Ne znam se zaljubiti.
Žao mi je odustati, ali ne vidim drugu opciju...presložiti prioritete i staviti fax u prvi plan čini mi se realnim izborom, dobrim izborom...ali opet odustati ili samo odgoditi rješavanje tog nesporazuma...ili je to samo izlika da opet po stoti put pobjegnem od emocija, da ne moram, jer se bojim, riskirati...a onda taj savršeni trenutak! Onaj u kojem sve izgleda jasno, u kojem osjećam samo mir, u kojem nema brige, nema labirinta, nema konfuznih snova, nema misli koje lutaju, nema postavljanja jednadžbi koje će mi pomoći doći do cilja, nema zanesenosti, nema brutalne realnosti...samo sunce, ljepota svijeta, sigurnost i malena ja u sredini potpuno uronjena u mir.
Što sam ja ustvari htjela reći? Ah da, da sam kukavica koja prviše analizira.
Što i kako dalje? Ne znam, rješenje će doći putem, možda će kasniti, možda se neće činiti ostvarenim, ali prepoznat ću ga kad budem spremna. Bog zna što je najbolje za mene i potpuno Mu vjerujem.
