100% me

SASVIM OBIČAN DAN

Baš tako, totalno jednostavno, bez obzira na sve probudiš se s osmjehom na licu, i nakon dosadne kiše ugledaš sunce.
Sve se čini tako jednostavno i moguće, a 100 mi prepreka stoji na putu, ali mene nije briga.
Ne znam hoću li položiti sutrašnji ispit, ne znam hoću li uspjeti vratiti lopticu na svoj teren, ili uspjeti objasniti mu da je dobio krive informacije...ne znam, ali u ovom savršenom trenutku to je nevažno.
Potpuni mir, sigurnost, čvrsto tlo pod nogama i ljepota trenutka.

Kao da je sve stalo, i vrijeme je zastalo...

Zašto ljudi vole toliko komplicirati? Uvijek od najjednostavnije situacije stvore pravu dramu. A sve je jasno i izvedivo. Ili, zašto ljudi vole odlučivati umjesto drugih, bez pitanja, bez potvrde, bez dopuštenja?

Nikada se nisam znala nositi s osjećajima, nisam im se znala prepustiti, nisam ih znala prepoznati, bojala sam ih se, nisam znala čitati znakove koji su svima bili jasni, svima osim meni. Mislim da po tom pitanju nikada neću ni naučiti čitati između redova. Neću imati hrabrosti ni pretpostaviti nešto, iz jednostavnog razloga - ne želim se prevariti i razočarati, jer moj ego je golem i ne podnosi udarce. Ne znam se zaljubiti.

Žao mi je odustati, ali ne vidim drugu opciju...presložiti prioritete i staviti fax u prvi plan čini mi se realnim izborom, dobrim izborom...ali opet odustati ili samo odgoditi rješavanje tog nesporazuma...ili je to samo izlika da opet po stoti put pobjegnem od emocija, da ne moram, jer se bojim, riskirati...a onda taj savršeni trenutak! Onaj u kojem sve izgleda jasno, u kojem osjećam samo mir, u kojem nema brige, nema labirinta, nema konfuznih snova, nema misli koje lutaju, nema postavljanja jednadžbi koje će mi pomoći doći do cilja, nema zanesenosti, nema brutalne realnosti...samo sunce, ljepota svijeta, sigurnost i malena ja u sredini potpuno uronjena u mir.

Što sam ja ustvari htjela reći? Ah da, da sam kukavica koja prviše analizira.
Što i kako dalje? Ne znam, rješenje će doći putem, možda će kasniti, možda se neće činiti ostvarenim, ali prepoznat ću ga kad budem spremna. Bog zna što je najbolje za mene i potpuno Mu vjerujem.

11.02.2007. u 14:07 | 2 Komentara | Print | # | ^

<	veljača, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Što bi ovo trebalo biti...

"... Ratnik Svjetlosti zna da se neki trenuci u životu ponavljaju.

Zatiče se često u situacijama s kakvima se već suočavao, tada zapadne u malodušje, misleći da uopće nije napredovao, jer iznova nailazi na iste teškoće.

"To sam već prošao", žali se svom srcu.
"Doista, prošao si", odvraća mu srce. "Ali nisi nadišao."

Na to Ratnik shvati da ponovljena iskustva imaju jednu-jedinu svrhu : naučiti ga onome što ne želi naučiti..."

- Paulo Coelho -



Moj mail

joey_5@net.hr

Obvezatno čitam :

Immigration
Feel da pain
Xavdre-meni je mrrak :)
Životne podvale
Anđeo sgreškom
Angys
Pustinjak-još se uvijek nadam da će se vratiti

I to je dio mene...

Moja mala svaštara punit će se u naletima kreativnosti (čitaj : ili sam bila u takvoj banani da sam depru liječila slatkim pa me sad pere grižnja savjesti ili sam tako sretna da želim da to cijeli svijet zna)Glavno da se družimo...

Ljubavna pjesma

" Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, naprimjer : "Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkada je i ona mene voljela.

U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je posuta zvijezdama i ona je uz mene.

I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Kao da je hoće približiti moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali tako sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova,
držao u svam naručju, moja je duša
nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi zadaje,
i ovi stihovi pslijednji koje za nju pišem. "

- Pablo Neruda -