KOPITOM U GLAVU
27.01.2006., petak
Šoferska
|
Jednom smo se tako vozili u mome tamiću nekom bezimenom ulicom kolega i ja. Kao i svi normalni ljudi razvili smo zanimljivu konverzaciju. I tako smo pričali pričali pa se zapričali pa znak za ležeće policajce nismo uočili i prilično smo žestoko na njih natrčali. Bilo je očito da je ta ležeća đubrad veća od prosjeka, budući su mi odvalili cijeli prednji ovjes. Pokušavajući biti duhovit u svome jadu, provalio sam tuđu staru dobru foru. - Čovječe ovo nisu ležeći nego klečeći policajci… - Kakvi policajci… to su zidići - mrtav ladan odvrati kolega. Malo je reći da sam se oduzeo od smijeha. |
- 09:08 - Nabaci nešto svoje (16) - Odnesi doma - #
26.01.2006., četvrtak
Zamolbica
|
Molim molim molim naše vrle, veleuvažene i visokoštovane veleumove iz velegradske veleskupštine Oklen Sitija, koji su slika i prilika svog izbornog tijela, i kao takvi su upravo onakvi kakve smo zaslužili, da se zeru upornije potrude okupiti u dovoljnom broju kako bi mogli izglasati divni krasni socijalni prijedlog našeg marijačija Banderasa, koji je odlučio dati jednokratnu pomoć za drugo dijete u iznosu od 6.000,00 Kn svake godine do šeste godine života djeteta, jerbo bi mi se dijete moglo vrlo ubrzo rodit, a da zbog tih sitnih poteškoća u vidu nedostatka kvoruma na sjednici gradske skupštine ne vidi tu željenu i nasušno potrebnu pomoć. Znajući da njima nije do sitnih prljavih podlih sebičnih niskih osobnih interesa i istih takvih interesa njihove stranke, firme, familije i bratije, već do interesa nekih njima neznanih nepoznatih malih merimo ovaca šta su glasale za njih, uopće ne sumnjam da će oni tu odluku donijeti tijekom veljače, jer u istom paketu ide i odluka o povišenju komunalija za tridesetak posto. Istina je da je zakonitoj termin negdje krajem veljače-početkom ožujka, no za svaki slučaj molim molim molim ih neka pinkicu požure, jer bi mali mogao i uraniti, a onda bi to bio priličan zajeb. |
- 22:59 - Nabaci nešto svoje (0) - Odnesi doma - #
25.01.2006., srijeda
Roditelji i djeca
|
Naravno da ste se zabavljali radeći ih. I naravno da vas beskrajno zabavlja gledati ih kako rastu i kako se popikavaju na stvari po kući ili nevješto pokušavaju izbrbljati otololoki pege, što bi trebalo značiti otorinolaringološki pregled. Djeca su radost svijeta iako bi ih ponekad najrađe zadavili kako su naporni. Jer kad vam se pospano nasmiješe ili vas čvrsto zagrle s ljubavlju koju samo djeca i poneke domaće životinje mogu iskazati, tražeći u vama zaštitu i sigurnost, znate da je to Mount Everest. Nekakve vječne mladenačke ljubavi zbog kojih ste žile rezali i bili spremni zubima priklat svakog tko spori ili nedaj bog ismijava veličinu tog osjećaja, vam nakon čvrstog stiska vašeg prestrašenog pokislog golubića, izgledaju poput brdašca u novozagrebačkom vrtiću. Onog kojim su zatrpali nekakvo atomsko sklonište. Aaaaa... Anđelčići mali, rekli bi vi. Ali stručnjaci nas upozoravaju da ne podcjenjujemo tu dječurliju. Oni jesu maleni, ali su jednako inteligentni kao i vi, dapače, obzirom da je dokazano da kod većine ljudi u blizini djeteta dođe do mentalne retardacije, čak su i bistriji od vas. Želite primjer. Ne želite. Ko vas šiša, evo ga... Beba je devet mjeseci bila u idealnim uvjetima, ljuljala se u nekakvom toplom, vlažnom i mekanom mjestu direktno prikopčana na hranu. I onda šok. Prvo je iščupaju, pa je plesnu po guzi, pa pranje, presvlačenje... nosi vamo, nosi tamo na hrpi s još deset beba, pa onaj dolje lijevo stalno prducka, treći desno ne prestaje vrištat... Katastrofa. Uz sve to nekakva kvrga u stomaku zvana glad. Par sati ranije trebali ste samo poželjeti i hrana bi se translatirala u vaše tjelešce, a sad morate čekat da te prikopčaju na nekakvu muzaru koja ti stalno nešto tepa. Užas... Iako izgleda kao vječnost, taj kaos traje samo nekoliko dana dok te muzara, za koju kasnije skužiš da ti je mama (čitaj: rob vječni), ne izvuče iz limba zvanog rodilište. Iako svi pedijatri izričito naglašavaju da se ne trebaju mijenjati navike niti se mora prestati živjeti, s dolaskom djeteta u kuću velikom broju modernih roditelja kvocijent inteligencije pad ispod 50. Svi hodaju na prstima u spužvenim papučama, najčešća riječ je „Psssst“, a starije dijete je većinu vremena zavezano u špajzi. Kakva greška. Morate znati da je dijete u majčinoj utrobi bila izložena konstantnoj zaglušujućoj buci. Ne samo da je buduća majka konstanto urlala na ukućane zbog poremećenih hormona i općenito vrlo nestabilnog kemijskog elementa poznatijeg pod nazivom ženski mozak, već morate znati da je dijete smješteno odmah kraj aorte. Ga gong, ka bong... Ga gong, ka bong...To je šezdeset do osamdeset zaglušujućih eksplozija u minuti. Puta šezdeset minuta u satu. Puta dvajesčetri sata, puta trideset dana, puta devet mjeseci. A tek kad je na meniju meksička hrana ili kad neki komad pečene svinjetine zaglavi u crijevima koja se nalaze odma kraj bebine glave. Njima je u utrobi ko u disku. Čovječe, samo ostavite bebu na nekakvom mjestu na kojem se ne čuje zvuk. Isprepadat će se ko vjeverica u kavezu s lavovima, da će te je morati voditi kod psihijatra kroz cijelo mladenaštvo. Djeca vole buku. Točka. Dakle, iako ne bi trebao, dolazak bebe u kuću donosi nova pravila. Beba koja je devet mjeseci bila na savršenom mjestu teži povratku na isto. Naravno plač je prirodni način obavještavanja okoline da je došlo do poremećaja savršenstva. Budući je beba bistra na tatu i lijepa na mamu, vrlo brzo skuži da plačem može dosta toga dobiti. Pa to koristi. Što u konačnici ne mora ostaviti negativne posljedice na razvoj dijeteta, ali izmrcvari roditelje. Tako, budite sigurni da ako se u četiri ujutro dijete slatko nasmije kad ga onako bunovni i natečeni uzmete u naručaj, taj si tren misli u sebi: Di si stari, jelene ofucani. Kaj te to pikaso radio? No nisu ni roditelji blentavi, morala je tako pametna beba nečije gene dobiti. Tako su izmislili kolijevke, kolica, zvečke, dude varalice i slične napravice da zavaraju dijete. Samo da malo đubre konačno zaspe nakon cijele noći vilovanja. U modernom dobu idealnim sredstvima za uspavljivanje najtvrdoglavije dojenčadi se smatraju automobili i centrifuga veš mašine. Nemojte se smijati, sjetite se da je dijete u majčinoj utrobi bila izložena konstantnoj zaglušujućoj buci. I kad stvarno ne mogu zaspati cijele noći od grčeva ili ne znam ti ja čega već, bijelo rublje u mašinu, program na šest i ajmo... tri minuta terapije centrifugom i vaš mali anđeo se u mislima vraća u zamamnu toplinu maternice. Druga česta greška je da će se jadno dijete smrznuti. Istina je da je vani -10, ali to ne znači da, nakon što ste temperaturu u stanu podigli na +42, još morate djetetu stvaiti skafander i pokriti ga s dvije dekice. A tek oni šta steriliziraju kuću ko apoteku. OK. Treba brinuti o čistoći i higijeni, ali kako će dijete postati otporno, ako ne proguta par miliona raznih bakterija. Dokazano je da su djeca na selu zdravija od gradske. Možda valjanje po sjenicima i rvanje s babinom krmačom imaju nešto s time. Dakle, svim bolesno pažljivim i strašjivim roditeljima: djetetu neće biti ništa od malo buke, hadnoće ili prljavštine, i samo naivni i maloumni roditelji trče čim beba malo zakmeca. Evo, mi smo našu bebu puštali da plače dok se ne bi počela gušiti i sada joj ništa ne fali, dapače ima i par osobnosti viška. Ali zašto ja sve ovo pričam? Ne znam ni sam. Sigurno ne zato što sam jučer bio na tečaju za one šta gledaju žene kako rađaju. Možda vas pokušavam, gospodo i gospodarice koje već lagano išijas hvata i škripe koljena, privolit da si napravite jedno dijete za doma, a ne samo da nunate nećake i susjede, i to po mogućnosti maksimalno jednom mjesečno po pola sata između taj boa i tečaja talijanskog. Djeca su zakon, djeca nam mijenjaju perspektivu. Ne morate ih se bojati. Prenatalni nije pridjev koji označava period kad vam je život bio nešto što ste još imali. Ako ste normalni dijete vam neće uništiti život, a ako ste idioti onda vam je svejedno, jer vam ionako ništa ne može pomoći. S druge strane neki možda slučajno ugaze u onu sitnu nebitnu stvar zvana smisao života. Zato Rrvati - pravite djecu. Ako vas i dalje oplakuju sebična čuvstva uzmite u obzir da je nas Rvata sve manje i, ako već nećete radi sebe, jebite se radi Hrvatske. P.S (jedna pedijatrijska) Osoba sa šestero djece zadovoljnija je nego osoba sa šest milijuna kuna. Naime, osoba sa šest milijuna kuna hoće još. |
- 23:49 - Nabaci nešto svoje (12) - Odnesi doma - #
17.01.2006., utorak
Druženje i zabava
|
Dakle dečko ima dvajest i nešto godina i poršejca, a nije nogometaš. Kad znamo da ima ilegalni pištolj i da ga je spreman upotrijebiti rano ujutro ispred kluba koji pušta muziku koja profinjene uši podsjeće na deranje mačke, izbor je vrlo sužen. Ili je tatin sin idiot, ili je kriminalac. Često je i jedno i drugo. Kad kažemo kriminalac, mislimo na snalažljive i poduzetne ljude koji su u ostvarivanju svojih ciljeva spremni mnogo štošta napraviti. Poštivanje zakona, edukacija ili težak rad ne spadaju među mnogo štošta. Ali spadaju primjena sile i udruživanje s osobama sličnih težnji i manira. Takvo nakupljanje se zove grupa i kvalifikatorni je element u kaznenom pravu. Što znači da se strože kažnjava. A ako su dečki zaista sposobni i druželjubivi, a k tome posjeduju i organizacijske sposobnosti, svrstavamo ih u organizaciju. Kriminalnu. No od prvih razbijenih arkada i prozora od trafika dalek je put do moći i uspjeha. Počeci su uvijek u ranoj mladosti. Prvo naš junak druželjubivost iskazuje aplikacijom neke tvrde igračke na glavu kolege iz vrtića, ili trajnom posudbom neke lijepe igračke. U ranoj školskoj fazi se već pokazuju i prvi znakovi organizacije. Kao kad dvojica prvašića uhvate jednog slabijeg u WC-u i tu ga poduče nekim odredbama Zakona jačega te mu tu lekciju ponavljaju idućih tjedan dana, sve dok ih ne otkriju. Nakon toga učiteljica naravno zove roditelje, koji se naravno ekspresno odazivaju u roku od dva do tri tjedna nakon što učiteljica u trećem pozivu zaprijeti da će dijete dati socijalnoj službi. Stravične sankcije u vidu prijekog pogleda učiteljice i letargije prezaposlenih i (ili) indiferentnih roditelja (nije njihov sin takav), samo učvršćuju odluku tih mladića da svoje potrebe, volju ili želje ostvare preko tuđih leđa. U višim razredima se samo dalje razvijaju i unaprijeđuju metode podučavanja slabijih Zakonu te se ujedno uz druželjubivost razvija i osjećaj za dijeljenje stvari (npr. sendviča i džeparca s nekim kržljavim štreberom koji je jadan baš taman dobro naišao) ili razmjenu. Vi njemu ciglu, a on vama pare. Razdoblje puberteta još nazivamo i faza specijalizacije. Naši junaci su do tada već prilično dobro spoznali odnose u društvu i ustanovili svoje prednosti i mane te mogućnosti stjecanja utjecaja i moći u društvu. Ukratko, živo druželjubive i snalažljive osobe, ili kako sitni zavidnici kažu, beskrupulozni, agresivni, lukavi i spretni posuđuju, uzimaju, otimaju, kradu, zauzimaju vodeće položaje u svom mikrokozmosu. Inteligencija je poželjna, ali ponekad je dovoljno samo da su siledžije i da su dovoljno kvarni. Ipak njihova je djelatnost ograničena, vezana uz školsko dvorište ili igralište. Više kao vježba za pravi svijet koji je negdje tamo vani izvan dosega njihove percepcije. U osnovnoj školi su dakle sve siledžije još u povojima, čast izuzecima. Tek kasnije počinje prava selekcija i regrutacija. Daljnji razvoj ipak vrlo ovisi o već postavljenim širim društvenim odnosima. Tko od kuda potječe, tko koga zna ili slučajno upozna, tko se nađe u jačoj raji. Tako neki agresivni, ali mutavi blento može postati gazda samo zbog obiteljske druželjubive crte, dok neki veseljak koji je vrlo vješt i s bokserom i s pajserom i s riječima, zbog nepostojanja čvrstog zaleđa, može zaglaviti dosta nisko u hijerarhiji. I faktor sreće je važan. Nije svejedno je li metak završio u ruci ili u kičmi. Ne želim niti znati šta se sve treba napraviti da bi se steklo strahopoštovanje zajebanih igrača, ali među kriterije sigurno ulaze i šarmantnost i elokventnost. Ne znam čime drugim bi takvi poduzetnici stekli naklonost poštene policije, ako ne šarmom i toplim ljudskim razgovorom, a zasigurno su vrlo rječiti i s hladnim i s vatrenim oružjem. Kao i njihova vojska šta iz svega grla rasteže ekavicu u zadimljenim kafanama. Nema više džokera zovi ni džokera pola-pola, publika se znoji i nervozno meškolji u sjedalicama i moli Boga da je nitko ništa ne upita, a pitanje za trijezdvije tisuće kuna i prijelaz drugog praga je - Šta kad se na istom mjestu učestalo nalazi par grupa takvih zajebanih druželjubivih poslovnih ljudi i energičnih poduzetnika, koje su ujedno možda i konkurencija ili imaju nekih nesređenih osobnih računa, a još su slučajno naoružani do zuba, smrde na viski i imaju nešto bijelo na brkovima? a) Let lampa b) Lete letci c) Leti leti d) Lete meci Pih, pa i nije teško pitanje... I sad sve ovo staviti u kontekst onih lola šta su si međusobno rešetali poršejce i terence te masovne zloupotrebe alkohola i droga. I šta dobiješ. Ne može pošten čoek u miru u četri ujutro na drvenom stolu zadimljene birtije ili na koljenima u staklu do struka žile rezat na novi Cecin hit bez da neka bitanga ne potegne utoku. Jebeš takvu zabavu. |
- 00:30 - Nabaci nešto svoje (14) - Odnesi doma - #
12.01.2006., četvrtak
hEpi BrzDej
|
Hepi brzdej tu ju... Metni prst u stru-ju... Hepi brzdeeej tele moje malo šareno... Hepiiii brrrrz-deeeeej tuuuuu ju. Je... pogodili ste... moje čedo sada na vr vrce Sljemena slavi sedmi rođendan I to u naprednoj grupi. Leti snježnom padinom i vjetar joj mrsi kikice. Imat će sedam i po godina za šest mjeseci I više neće biti prvašić Štrumfeta moja Moj mali taki-taki anyway Sretan ro-đen-dan ti... Sretan ro-đen-dan ti... sreee-taaan roooo-đeeeen-daaaan tiiiii-ti-riti-ti... ...Sretan rođen-dan ti! |
- 14:35 - Nabaci nešto svoje (17) - Odnesi doma - #
08.01.2006., nedjelja
Mi Rvati
|
Na TV-u boks. Lete šake. Neki hrvat mijenja konfiguraciju lica nekog talijana. To svaki put među nama Rvatima izazove blagu euforiju. Mislim na nas Rvate šta više ne idemo van subotom. Mi zombiji šta nemamo života izvan posla i obitelji pa se sada uživljavamo u uspjeh čovjeka šta već godinama vježba dva puta dnevno dok mi u isto vrijeme od sporta prakticiramo samo kruženje po domjencima ili lokanje po birtijama. I tako mi inertne vreće sala, uz čips i pivu, tučemo tog jadnog talijanca, a ovaj nikako da padne. Dat ćemo mu još par rundi, jer smo duševni. Jer smo najbolji. A najbolji smo u svemu, to je poznato. Tako smo neki dan pobjedili u slalomu tako što smo, nakon tri pive i dvije porcije kobasica u somunu, bez štapa i rukavice došli do trećeg mjesta. Mi heroji i jedna cura. Ili kako bi kolega Blažičko rekao: Veličanstveno, veličanstveno... I Brazil bi pobijedili na Poljudu da Balaban nije promašio. To što su se brazilci došli kod nas zajebavat za naše pare i kao slučajno promašili one dvije-tri mrtve šanse je samo znak da nas poštuju. To će nam i pokazati na svjetskom prvenstvu. Blago nama. Mi smo najbolji u još mnogo toga. Evo recimo osvojili smo Dejvis kup. To je ono natjecanje kad izgubimo tri kile znoja od vrištanja, ali zato dobijemo Slovake u finalu. To je ono natjecanje što komentira Mićo Dušanović najbolji komentator na Svijetu. Čovjek koji je uspio u tri minute komentiranja finala Lige prvaka u vaterpolu 1995. godine u tisuću riječi reći baš ništa. To je ono natjecanje u kojem nas ćelavi bosanac dovodi do vrhunca bolje i temeljitije nego plejbojeve zečice. Kad se sve zbroji ispada da smo najbolji na svijetu u svim bitnim stvarima. Tenisu, ženskom skijanju, nogometu, boksu naravno, a i Filipović je onog Samoanskog majmuna dva-tri puta dobro maznuo nogom. To što si samo kriminalci i rodijaci mogu priuštiti skijanje u Austriji za manje od šest rata na Mastercardu, dok mi ostali nemamo šta za jesti i nosimo dronjke je jedna sasma druga tema o kojoj sada ne bi vele duljio. To što dobijem srčani udar svaki put kad mi dijete vikne: Tata tata kupi mi ovo-ono... nije relevantno za ovaj post. Tako da čista srca i bez grižnje savjesti možemo zaključit da smo ipak mi Rvati najjači na Svijetu u svemu bitnom. Posebice kad smo pijani kao ja sada... |
- 00:33 - Nabaci nešto svoje (18) - Odnesi doma - #
04.01.2006., srijeda
Zagreb večeras
|
Ah oh kad krene ritam ta-ram ti-ra-ram tam tam polete ručice i nožice u zrak... Disko, disko... Disko, disko... Disko, disko... To te ja pitam! |
- 23:35 - Nabaci nešto svoje (17) - Odnesi doma - #
02.01.2006., ponedjeljak
O smislu i bitku
|
Glavom tutnje kompozicije teretnih vlakova. To je uobičajena posljedica pretjerivanja u slavlju. Slavlje se ovdje pojavljuje samo kao eufemizam za lokanje. Svaki teški mamurluk je protkan metafizičkim propitkivanjem. Zašto smo živjeli? Za što smo živjeli? - Urlaju bezbrojni glasovi predaka iz podsvijesti. Ostavit ću kontempliranja o smislu života pozvanijim za tako nešto. Svećenicima, monasima, guruima i ostalim individuama koja se duže od tri do pet minuta dnevno bave uzdizanjem duha, promišljenjem stvarnosti, meditiranjem i sličnim aktivnostima usmjerenim na spoznaju bitka. Povezivanje raspadnutih djelića keleidoskopa formerly known as moje tijelo, ponovno sklapanje mješine kostiju i mišića u stanje u kojem barem donekle može ispunjavati svrhu svog postojanja, lijepljenje moždanih sinapsi i kompenziranje za one stotine tisuća uništenih neurona, to mi je današnji cilj. Prilično jednostavan zadatak rekao bi neupućen netko. Taj površni ignorant očito ne zna pretjerivati. Sigurno se kao dijete nije popeo na najviše stablo i veselo grcajući u suzama od straha čekao da ga skinu vatrogasci. Ili u ime znanosti bacao metke iz didove karabinke u vatru i nakon toga neposrednim opažanjem utvrđivao postojanje uzročno-posljedične veze između propucanog susjedovog prozora i traga očevog kožnog kaiša na stražnjici. Dakle, dolaženje sebi nakon monstruoznog megatuluma nije lak zadatak. Mnogi su različiti način otklanjanja bola i neugode. Neki takve probleme rješavaju tabletama protiv bolova. Ergo, tijelo im je i dalje u komi, ali dok ne boli mogu ignorirati malu neugodnost u vidu gubitka većine funkcija jetre i bubrega. Nakon nekog vremena tablete se počnu piti preventivno, za svaki slučaj. Bol postane stvar prošlosti, a alkohol bezazlena razbibriga. No, najprirodniji način liječenja od alkoholnog otrovanja ipak prakticiraju mlađe i neiskusnije osobe i oni slabijeg stomaka. Ispovraćaju se i zaspu kao anđeli. Mi ostali koji smo stekli otpornost, jer smo si godinama ubrizgavali otrov u sistem moram razviti razne oblike iznalaženja načina da se preživi kroz dan poslije. Obično je to tzv. osovina kauč-tv. Kao jooooj ne da mi se nigdje ići, krasna mi je ova repriza pakistanske telenovele o naivnom pastiru. Te epske ljubavne drame protkane nasiljem i zlobom zlih veleposjednika i njihovih iskvarenih potomaka, koja prati sudbinu našeg junaka u vrtlogu velikih društvenih promjena u modernoj islamskoj saveznoj republici. U biti sve što želim je ostati ležati u miru kauča. Bio bi spreman stoički, dapače sa smješkom, istrpiti i smotru folklora slovensko-austrijske narodne baštine. I polku i jodlanje, samo da me puste na miru. Ovdje sam uzeo trenutak da zastanem i razmislim o smislu ovog teksta. Naravno da ga nema. No svak može izvući nešto za sebe iz bilo čega. Ekstrakcija esencije je nešto što podrazumjevamo samo po sebi. No dokazana je činjenica da svatko stvara različitu predodžbu iste zbiljnosti. Tako da će neki od vas zasigurno doživjeti ovaj tekst kao kritiku kvaziglamuroznog površnog životarenja fudbalera i manekenki, drugi će pronaći tragove političke aktualizacije problema zaštite dugouhih svizaca i svjetlookih lemura u Bjelorusiji, a četvrti će jednostavno smatrati da je ovo špijunska šifra za vanzemaljsku invaziju. Što je s trećima, opravdano će se neki zapitati. Namjerno ih nisam spominjao jer ih nisam htio povrijediti, ali kad ste navalili, reći ću vam. Oni ne znaju čitati, pa ne mogu izvući nikakvu pouku iz ovog teksta. Eto rekao sam. Vi ste krivi što neki nesretnici sada ridaju od srama i neugode. Hm, dakle di sam ono bio prije negoli sam zastranio? Aha. Smisao. Ispunjavanje života. Činimo li mi ono što nas zaista ispunjava ili su nam želje umjetno imputirane? Da li smo izmanipulirano stado, isključivo uvjetovano ekonomskom zavisnošču i trendovima koje određuju neki drugi nama neznani lutkari? Strojevi za rješavanje tekućih problema? Davno je još drug Marx ustvrdio da je način života uvjetovan razvojem sredstava za proizvodnju. Npr. nisu tinejdžeri izmislili sex prekjučer, vijalo se po sjenicima i kukuruzištima od davnina, no tek s pojavom kamere na mobitelu su se takve aktivnosti počele revnije bilježiti. Neki poduzetniji, dakle, od kupnje mogu imati višestruke koristi, kao npr. u prethodnom slučaju, no većina ipak kupuje i troši stihijski bez ikakvog razumnog opravdanja. Četvrti par Pradinih cipela se ne može ničim razumnim objasniti, a da ne kažem dvadeseti. Možete to gledati ovako, pare ćete svakako potrošit, pa učinite to promišljeno i sa stilom. Džaba novi model mobitela ili odjeće obuće, ako nisi nigdje bio i ništa radio. Ako nisi ništa učinio da tvoj život dobije novu kvalitetu. To su pare uludo bačene. Kažem ja, a moguće je da griješim. Ili posve suprotno, ako nerazumno štedite za nešto što vam možda i ne treba nužno, kao veća kuća, veći auto, veći ... khm da ne pretjeram, sigurno će vam se pokvariti frižider ili će vam puknuti klinasti remen na starom Volvu, i niste ništa napravili, niste nigdje bili, a pare su odletjele sa lastama u dalek južni kraj. Mislim možete na to gledati tako, a možete ne gledati nikako na to i jednostavno raditi sve što ste i dosad radili.Vaša stvar. Sve ovo ja pričam onim trećima, šta ne čitaju, jer sam siguran da ste svi vi koji imate dovoljno živaca čitati ove pizdarije u nekoj intelektualnoj dimenziji više, ali šta ću kad sam danas mamuran pa moram pisati o smislu i bitku. |