JJA

ili zasto ja ne jedem fast food? Ako u startu odbacimo cinjenice kao sto su:
- nije mi ukusno
- u neposrednoj blizini takvih restorana SMRDI
- nije zdravo
- ne svidja mi se jesti iz plastike
- nije jeftina (kad se zbroje svi side effects i kad se izracuna koliko kosta frisko povrce i voce)

Svoje nepce sam navikla na normalnu hranu pa mi ti burgeri gume nisu ukusni. Da se razumijemo ja volim hamburger i hot dog i pomfri ALI onaj domaci sa pravim mesom, sa pravim paradajzem i BEZ peciva koje moze ostati 3 tjedna frisko. Dakle onaj s puno topljenog sira i krastavaca i luka i salate.
Ili napraviti si krumpir salatu s pravim gustim tamnozelenim domacim bucinim uljem ili frisku rukolu s par kapi maslinovog i naribanim pravim parmezanom, nis dehidrirano, nis prethodno naribano.
Ma to je lijek, a ne hrana.

Nisam usla u neki od lanceva zadnjih nekoliko godina, a mala je sansa da ce se ista promijeniti. Znam par ljudi koji tamo doruckuju svako jutro. Toliko malo ljubavi imati za sebe je vec slucaj za zabiljeziti. Fast food je i pizza ali to jedem . Ali nikakav Pizza Hut koji drzi Indijac par ulica dalje. One iz krusne peci kod Talijana koji zna mozda 2 rijeci njemackog i te je naucio u zadnjih 15 godina koliko je ovdje ali sto se pizze i osmjeha tice, nema mu ravnog. O.k. na stranu prehrambena vrijednost ali mene najvise cudi da je nekome ta klopa zaista FINA ?!? McDonalds dodaje jako puno secera i masnoca u svoje meso, peciva. Koliko lijen moras biti da bi djecu time hranio?

Shvatite, nikoga nije briga za vaše zdravlje! Pogotovo ne korporacije.

Dakle apriori postavljeno na stranu (jer sam to obradila ovdje http://jja.blog.hr/arhiva-2006-06.html#dan21 i ovdje http://jja.blog.hr/arhiva-2006-03.html#dan7, ostane nam jos uvijek sve ono sto je tako dobro i opsezno Eric Schlosser opisao u svom bestselleru Fast Food Nation - The Dark side od the All-American meal.
http://en.wikipedia.org/wiki/Fast_Food_Nation ovdje je odlicno opisano o cemu knjiga pise, u medjuvremenu ima i film. Pogadjate - ovo je mracna SOCIJALNA strana fast food industrije.

Tko je gledao Super Size Me, Schlosser ce mu biti poznat, jer je tamo dao intervju. Ako sam prije citanja knjige imala ikakve dvojbe, one su nestale pri sklapanju korica i zavrsetku citanja.

Svaki put kad odete na brzi obrok u jedan od svjetskih lanaca podrzavate i to direktno:

- rad djece
- rad ljudi bez zdrastvenog, socijalnog
- rad u klaonicama gdje ljudi prisiljeni raditi na normu cesto bivaju osakceni takvim munjevitim tempom rada i gdje dnevno nicu nove bolestine koje smo uzrokovali bas mi - ljudi. Knjiga se ne bavi zdrastvenim, nutricionistickim ili slicnim aspektima - nego time kakvo drustvo oblikuju takve kompanije, drustvo diskriminacije, izrabljivanja i djecjeg rada.

Kad sljedeci put odete sa svojim klincima pojesti burger, zamislite se kako u tom duuuugackom prehrambenom lancu rade malodobne osobe kako bi prehranile svoje obitelji i iako vas uvjeravaju da ama bas sve zivezne namirnice dolaze iz vase regije, to nije tako. I kad bi i bilo - svaka vasa kuna koja se slije u dzep mekdreka, jaca te robovlasnicke odnose u SVIM drzavama gdje imaju filijale.

Mnogima je ta cinjenica nelagodna, pa trivijaliziraju vlastitu odgovornost - kako bi umirili savjest.

U pocetku fast food nije imao negativan imidz, dapace u 70-ima je McDonalds bio vazan kotac americke ekonomije. Danas se takvi lanci ponose cinjenicom da bilo u Aziji ili Hrvatskoj nude istu kvalitetu usluge, sve je normirano, pomfri je istog okusa svugdje, hambici su jednako veliki dijem globusa. Godinama razvijana filozofija PREPOZNATILJIVOSTI je ucinila svoje. Mozete zalutati u tko zna koji udaljeni kutak nase planete, ali kad vam se nasmijese zlatne arkade - dobiti cete po svoj prilici feeling neceg poznatog, feeling sigurnosti i cesto upravo toj klopi dati prednost pred lokalnim kulinarskim zanimljivostima.
I tako imate ljude koji su proveli u Japanu ili Indiji po 10-ak dana, a da nisu probali ni jedan jedini specijalitet zemlje u kojoj su bili - izbjegavali su razne njima "sumnjive" restorane i dali prednost restoranu koji je bio cist i sterilan. Bezdusan.

Ovi lanci su toliko automatizirani, normirani i masinirani da nemaju problema zaposliti nekvalificiranu radnu snagu, maloljetnu radnu snagu ili radnu snagu koja bjezi glavnom bez obzira cim nadje normalnije radno mjesto.
Ulozili su u sofisticirane masine brdo love, kako bi mogli stedjeti na ljudskim nadnicama. Nema tu neke velike filozofije stisni ovaj gumb, stisni onaj, masine znaju sve. Tipican Amerikanac (da, ja imam averziju prema Amerima i privatno si ju dopustam, poslovno ju nikad nisu osjetili i misle da ih simpatiziram. Imam averziju prema njihovom potrosackom drustvu, prema masi ljudi koji su u stanju funkcionirati s minimalnom upotrebom mozga, prema nacinu na koji provode vrijeme sa obitelji - u shopping mall-ovima jer im to taman zadovoljava kulturni apetit, prema njhovom neznanju i nezainteresiranosti za ostatak svijeta jer kad dodju na granicu USA moglo bi im se jel dogoditi da padnu, s te ravne ploce koju zovu zemlja i iza cijih granica nema nista) dakle tipican Amerikanac pojede tjedno 3 hamburgera i 4 porcije pomfrita. Njega ne zanima Food Engineering ciji sudionik pristaje biti svaki dan, niti ga zanima cinjenica da je hrana za koju misli da je frisko spremljena, mjesecima prije smrznuta, konzervirana, dehidrirana.
Citat:
They rarely consider where this food came from, how it was made, WHAT IT IS DOING TO THE COMMUNITY around them. They just grab their tray off the counter, find a table, take a seat, unwrap the paper and dig in.

Knjiga pocinje opisom nastanka najveceg od svjetskih fast food lanaca, sljedi prica od Burgerville USA, povlaci slicnosti izmedju McDonalds i Walt Disney korporacije, prica o Ray Kroc-u i kako se razvio od prodavaca milk shake miksera do ovoga sto je kompanija danas. Kako je vec davne 1972 kompanija shvatila da je politicka moc kljuc uspjeha i darovala predizbornoj Nixon-ovj kampanji 250 000 dolara, za posljedicu je stupio na snagu tkz. McDonald's bill - koji je dozvoljavao zaposliti 16-godisnjake i dati im 20% manju nadnicu za ISTI posao koju su obavljali njihovi punoljetni kolege. Ujedno, jer od viska jel glava boli, to je bilo tocno 20% ISPOD MINIMALNE nadnice, jer McDonald ne placa ni centa vise nego sto mora.
Marketing je usmjeren na klince, jer oni su ti koji ce nacimati roditelje, tete, striceve, bake i djede da ih odvedu bas tamo. Oni su bili pioniri u uvodjenju marketinga ciljanog bas na djecu. Sljedili su ih proizvodjaci igracaka i naravno proizvodjaci preslatkih, presarenih kutija sa zitaricama, koje su kukuruz vidjele valjda u proslom zivotu, a isto toliko imaju i veze sa zdravim obrokom.
Roditelji radeci cijeli dan i zbog toga prepuni griznje savijesti jedva cekaju olaksati istu! A kako cu tocno olaksati znaju njihovi klinci. Koji su revno cijelo popodne upijali reklame s TV-a i sad to prenose roditeljima kako ovi ne bi morali glavu razbijati cime da usrece svog potomka.
Tako da im se onda cini vremenski adekvatnije sjesti u auto, odfurati klince u restoran, stajati u redu, naruciti, jesti, voziti doma - nego da su skupa s klincima proveli kvalitetno vrijeme u recimo zajednickom sjeckanju povrca, u zajednickom spremanju obroka koje bi onda doma zajedno pojeli iz PRAVIH tanjura i s pravim bestekom. I zasparali novce za benzin. I kalorije.
Marketing se desetljecima trudi (i uspio je) - stvoriti BRAND LOYALITI. Za koju nikad nije prerano.
Tako se nama dogodi da vozimo klince u autu (recimo babysitting za frendove) i oni iz jureceg auta na autoputu u sumrak vide prepoznatiljive arkade koje mi jedva vidimo i kad ih ciljano trazimo, potaknuti njihovom opaskom i ushicenjem u glasu - ahhhhhhh McDonalds. Prvih par puta su se jos i trudili, u medjuvremenu je jasno da ih mi NECEMO tamo voditi. Kod nas smiju zmazati kuhinju, smiju miksati, smiju raditi kolace, smiju sjeckati povrce - i dobiju iskljucivo pravu hranu. Tako da djecica prepoznaju brand logo prije nego uopce nauce vlastito ime!
Klinci su postali "surogat salesmen" - koji umjesto stvarnih prodavaca uvjere druge da im kupe ono sto je oglas proglasio zabavnim i dobrim. Zanimljive knjiga (preporucam!) na tu temu


Da bi se uopce moglo utjecati na klince, potrebno je znati sto oni ZELE i u tu svrhu su bili angazirani najbolji psihijatri i antropolozi u zemlji. Zadaca je bila saznati SVE o klincima, sto vole, o cem sanjaju, sto ih smiruje a sto uznemirije, koje boje su im privlacne, koji mirisi, sve.
Oni su dosli do zakljucka da djeca do 6 godine zivota najvise sanjaju zivotinje. Internet je samo jedno od nekoliko efektivnih orudja pri prikupljanju podataka - cesto ce djeca upravo na djecjim stranicama biti ohrabrena da ispune kratke ankete od 3-5 pitanja i za nagradu dobiju naljepnice, bedz ili nesto slicno od korporacije koja stoji iza svega. Postaju dakle besplatni reklamni slogani i jos se vesele tome. Eh to je moc marketinga. Ispitivanja su pokazala da sasvim mala djeca ne znaju razliku izmedju reklame i obicnog tv programa. Dakle nemaju kriticki odnos prema prvima. I upijaju ih kao bogom dane istine. Onda se bas roditelji koji sami posjednu dijete par sati dnevno uz tv, cude kad im to isto dijete skace po glavi i zeli ono sto mu iz dana u dan sugeraju iz tv-a iliti zamjenskog babysittera.
Premali su da bi se mogli stititi od tog utjecaja koji su vjesto osmislili cijeli team-ovi profesionalca - zato je vasa uloga dragi roditelji vase dijete od toga zastitit. Ugasiti teve i odvesti dijete na friski zrak.
Prosjecno americko dijete (zasto toliko cesto citiram bas americke primjere lezi u cinjenici da je knjiga pisana u Americi od americkog autora i da je on promatrao drustvo u kojem zivi) - gleda teve 21 sat na tjedan! U to nije ukljuceno igranje video ili pc-igrica. Dakle to je GLAVNA slobodna aktivnost. A cesto i jedina. 1/4 malih Amerikanaca u dobi izmedju 2-5 godina imaju tv u svojoj sobi! Sto ce vlastiti tv dvogodisnjem djetetu? Kako gradske uprave imaju sve manje novaca za sve, pa tako i za odrzavanje javnih i besplatnih djecjih igralista, parkova itd. blagonaklono gledaju na fast food lance koji uz svoje restorane otvaraju upravo takva mjesta za klince. Cesto su to jedina mjesta u gradu gdje se klinci mogu vani igrati.
Najveci hitovi-igracke su lansirani upravo preko tih istih lanaca - Pokemon, Cabbage Patch, Tomagotchis. Dosjetljivo lansiraju nekoliko verzija iste igracke, motivirajuci tako klince na visekratne ucestale posjete restoranu - svaka igracka se nudi samo jedno ograniceno vremensko razdoblje.
Jos jedna strategija je platiti poznate osobe koje su UZORI mladima da bas oni promoviraju tu klopu, jer ta valjda oni tako uspjesni i atraktivni ZNAJU sto je dobro, a sto ne. Tako onda vidite Heidi Klumm
koja ujedno vodi popularnu scout emisiju u kojoj trazi nove top modele, kako reklamira McDonalds.
Ujedno ta ista osoba odbija angazirati lijepe mlade cure u svom businessu jer su PREDEBELE sa svojih 1,80 i 60 kila! Ne, ona ne jede fast food zato jer je to zdravo, nego jer ja za to dobila hrpu love, koju ce lako potrositi izmedju ostalog i na to da plati privatnog trenera kako bi potrosila pokoju losu kaloriju. Ili ovako izgleda netko tko se hrani u McDonaldsu?

Ultimativni cilj je bio dobiti status u vasem svakodnevnom zivotu, nesto kao trusted friend. Uciniti da vi mislite kako je njima STALO do vas. Poradi tako uspjelog marketinga mnogi roditelji odvodeci djecu
na takva mjesta zaista dobiju osjecaj da su dobri roditelji.

Zasto je vazno osvojiti bas djecu? Zato jer ste si time osigurali potrosace za sljedecih 60 godina!
Djeca tek formiraju svoj okus. I majke koje tvrde da njihovi klinci vole samo tu i tu (nezdravu) hranu bih upitala - zasto ste im to nudili? Ili je dijete samo odsetalo do ducana i kupilo Milch-Schnitte?
. Ili ste vi posli linijom manjeg otpora, a sad krivite dijete za to?
Znaci dijete koje vuku po fast food restoranima ce i u odrasloj dobi te iste okuse poistovjecivati s necim poznatim, domom, djetinjstvom - vezati uz pozitivne i ugodne emocije. A u povezivanju LOSE hrane s ugodnim emocijama djeci pomazu najvise roditelji.
Obitelji u kojima je normalno da se Cola pije svaki dan i da dijete pije lijekove za ADHS poremecaj (ADHS - Attention Deficit / Hyperactivity) kad bi eliminacija jednog dovela i do dovodjenja drugog pod kontrolu i to bez lijekova.
Na stranu cinjenica da je to cisti secer koji ih i natjera da skacu po plafonu, mogu dobiti i probleme sa kostima (kalcij i ti soda napitci se bas ne ljube javno). U USA i dvogodisnjaci piju redovito Colu, Fantu ili slicne "sokice". Istrazivanje provedeno i objavljeno u Journal od Dentistry for Children
je pokazalo da i bebe u bocici dobivaju takve sokice!!!
Skolske kantine okupirane od strane velikih fast food lanceva su postale prave marketing bonanze za firme kao Pizza Hut, McDonalds itd.
Odmor je prekratak za kupiti si bilo sto izvan skolske kantine, tako da je lakse prisvojiti metodu - kud svi tud i mali mujo.
Hvala drzavi u kojoj zivim na odlicnim kantinama za studente! Onima u kojima se nude eko proizvodi, onima u koje je zabranjen pristup bilo kojeg lanca brze hrane, jer se hrana svjeze kuha, jer ima variva i mnostvo salata na izbor, pekarskih proizvoda i zdravih integralnih sendvica i jedini hamburger koji cete moci tamo pojesti je onaj od 250 grama ciste govedine, koji ce vam pred vama ispeci, upakirani u divovsko sezam pecivo, napuniti svjezim povrcem i staviti na pravi stakleni tanjur.
Cesto su odluke za odlazak u fast food restoran spontane i donesene na licu mjesta.
Recimo kad idete s obitelji u fini pravi restoran, s pravim sudjem s pravom poslugom i gdje JE bitno kako se i da li se uopce ponasate, onda je to obicno nesto sto planirate, pa barem pola dana ranije. Odlazak na hambi ili pomfri se cesto dogadja spontano, prilikom prolaska pokraj nekog takvog restorana, odatle i te agresivne velike reklame. MORATE vidjeti restoran. Dok se recimo masa odlicnih klasicnih restorana jedva i reklamira, a kamoli da na izlazu s autoputa imaju tabletinu s natpisom gdje se nalaze, i svejedno imaju goste. Novac koji NE ulazu na ruzne reklamne table, ulazu u kvalitetu namirnica, osoblja i interijera.

Tak, nisam jos prepricala ni pola knjige. A ima tih knjiga, ima. Tih drustveno osvjestenih na mojoj polici - pa cu vas malo i o nekim drugim informirati.
Recimo o knjizi "Ostariti ce drugi (ja ne)" - cim mi ju sefica vrati, jer ju je uocila u mojoj torbi (oko sokolovo!) i priupitala jel bi ju mogla dobiti kad ja zavrsim s citanjem. Pa mogla bi. Nek se obrazuje zenska. Dakle, do onog krucijalnog dijela knjige i socijalne neravnoteze i uvjeta po klaonicama nisam dosla, budem u sljedecem tekstu - to za slucaj da bi vec sad isli komentirati cijelu knjigu.
I iako sam ovdje opalila po Amerima, nije najgore sto su takvi, nego sto ih mi sve vise oponasamo.

Nego, bili smo jucer u kinu. Ako bas ne morate, nemojte gledati Lady in the Water.