JJA

Ima ljudi koji su stari. Koji su jako jako loseg zdravlja. Ne zele jesti, ne zele piti. Zele samo da ih se pusti na miru. Ali ne mozemo ih pustiti. Mi ne mozemo. Tjeramo ih da jedu, piju, disu i zive. Jer MI vjerujemo da oni zele zivjeti. Mozda samo ne vidimo da je njihovo vrijeme doslo, da su spremni oprostiti se a mi se grcevito drzimo za njih i ne pustamo ih. MI ne zelimo da odu. Tako da, kopne naocigled. Jer je tijelo tu, a dusa je vec negdje drugdje. Ili barem u tom smjeru ceznutljivo gleda. I dovedemo se u situaciju da je njegovatelj - uski clan obitelji pod kraj price TRI puta vise iscrpljen i izmrcvaren nego osoba koja umire. Onaj koji ide, njemu je lako. Oni koji ostaju zale sebe, zale sto te osobe vise nema, njima je tesko, predbacuju si da nisu ucinili dovoljno...Jesam, vjerojatno sam jako sebicna kad pozelim da si vlastita majka ne unistava i zivot i zdravlje i prisebnost zbog jedne stare, potpuno alzheimerom zahvacene osobe koja ionako stalno ponavlja; ja sam svoje odzivjela i mogu u miru otici. Sto kod moje majke prouzrokuje jos 5 krunica, ponovno kuhanje friske juhe za okrepu, pazljivo i njezno kupanje starog onemocalog tijela, s ljubavlju rascesljavanja kose, dan koji onda uz 8-9 sati na poslu i sve dodatne poslove traje 19 sati! I tako iz dana u dan. Da bi sekundu kasnije cula od vlastite majke – tko si ti? Da ti nisi moja mama?
Shvacate li apsurdnost i tezinu situacije. No, po svoj prilici bih postupila isto. Brinem za mamu jako. Daleko sam. Tko ce brinuti za nju ako se potpuno unisti od 10 sati rada na dan plus jos 7-8 sati na dan njegovanja bolesnika. Spava malo. Jede malo. I kad krece na posao place od tuge i griznje savijesti sto staricu ostavlja samu. Cak sam ju gnjavila i nekim nevaznim ljudima, glupostima tipa slanja robice iz Njemacke za Hrvatsku ljudima koji navodno nisu imali novaca tu istu stvar kupiti u Hrvatskoj, da bi se ispostavilo da imaju pet puta vise love od mene. Pa sam posiljke istoga vracala na zamjenu u Francusku (da, dotle seze moja naivnost) i placala nekim 30-ak eura neobicnih adiministrativnih troskova i 15 eura unovcenja ceka, jer sam unaprijed platila svu tu robu. Neka, plemenito je biti karitativan. Takvim bedastocama sam ju prestala gnjaviti, svi uce iz gresaka, o da. Ali takvih pijavica ima uvijek i posvuda. I svakome ponekad treba neko vrijeme otkriti tko je bitan, a tko je nebitan u cijeloj prici.
Pustate li ih da odu? Kad im je doslo vrijeme...predbacujem si tu svoju racionalnost, ali majka je pred burn out-om ot toliko posla i toliko brige, ako ona legne u krevet, tko ce na nju paziti? Ja ne mogu sutra dati otkaz (a i neodgovorno je, jer sam se potpisivanjem ugovora i njima nekog vraga obavezala i ne ne ostavlja se posao usred projekta) jer time ugrozavam vlastitu egzistenciju. Ponekad uopce ne znam sto misliti o svemu...rijetko pisem ovakve tekstove, zapravo sam htjela pisati o necem sasvim drugom i prodiskutirati jednu zanimljivu knjigu, ali o tome kasnije ovaj tjedan.