Deminutiv ili umanjenica riječ je koja označava umanjen predmet odnosno osobu, svojstvo, okolnost ili glagolsku radnju. Prvoj skupini pripadaju imenice (cvjetić, brdašce, kućica), drugoj pridjevi (plavkast, priglup, sulud), trećoj prilozi (poprilično), a četvrtoj glagoli (kašljucati, životariti, skoknuti). Svim je tim riječima zajednička osobina afektivnost ili ekspresivnost, nipošto nisu neutralne. Pa ipak… susrećemo ih na svakom koraku, i gdje treba i gdje ne treba.
Čitam tako upute na jednom forumu: unutar foruma možete slati porukice određenom forumašu.
Na radiju – posebno se u tom smislu krevelji i pekmezi Radio Sljeme – nerijetko se ovako komentira vremenska prognoza: vrijeme je za čarapice neke laganije na nožicama (dobro da nije na nogicama).
Rijetko pijemo kavu – umjesto toga tu je kavica.
Naša sestra u ambulanti opće prakse veselo kaže: »Ljekići su vam već u apoteci.«
U dućanu kupujemo šunkicu u mrežici.
I tako redom.
Je li vama jasno zašto se tako izražavamo, kao maloumni debili? Meni – priznajem – nije. Da, od milja odnosno od dragosti reći ćemo mamice, posebno ako pokušavamo nešto od nje izmamiti.  Da, želim li se nekome narugati, nazvat ću ga čovječuljkom, čak i kad je za glavu viši od mene. No otkada smo internet, radijski program, ambulantna sestra ili špeceraj s jedne strane, a ja s druge, u tako prisnim odnosima da si međusobno tepamo?
Od svih gore navedenih primjera jedino je umjesna riječ mrežica: označava mrežu za posebnu primjenu – za kosu, za sušeno meso, za zaštitu zvučnika ili prozora. A ujedno je i daleko manjih dimenzija od ribarske mreže ili mreže za vrtne ograde te ima i daleko manja oka.
Aha, one rupe na mreži zovu se oka, a oči su organ kojim se služimo za gledanje. Jednina je ista: oko.
Sjećam se samo još jednoga slučaja – što ništa ne znači, možda ih je bilo i više, puno sam toga i zaboravila – u kojem je deminutiv u svakodnevnoj jezičnoj praksi imao kakva-takva smisla: markice u značenju »marke za pisma«. Naime, prije nego što je 2002. u EU uveden euro kao zajednička valuta, kod nas su se cijene nerijetko izražavale u njemačkim markama, a na pojedinim su se mjestima marke prodavale »na crno«. Pa su ljudi, valjda da ih se ne bi pogrešno shvatilo, na kiosku ili u pošti počeli tražiti »markice«. Samo što su za svaki slučaj uz to dodavali i »za pisma«.  Oznake: jezik, komunikacija
|
