Nedavno sam na jednoj književnoj FB grupi spomenula kako je Henry James majstor dvojbe, a čini se da je takav dojam ostavljao čak i na slagare. U onim starim tiskarama kada su se knjige slagale u olovnom slogu.
Izvor: IstriaNet.
Imala sam čast i priliku prevesti Jamesov roman The Ambassadors. Svašta sam prevodila u životu, no to je jedan od prijevoda kojim se ponosim, a koji mi donio jednako toliko zadovoljstva koliko i muke. U svakom prijevodu ima mali milijun mjesta gdje se kolebam kako bi što bilo bolje prevesti, a ovdje mi je i sam autor postavio teško premostivu prepreku. Ili je to učinio izdavač odnosno netko iz izdavačeve ekipe. V. O knjigama.
Za one koji nisu čitali Poslanike, evo nekoliko riječi. Fabula je jednostavna: bogata Amerikanka čiji se sin Chadwick nalazi u Europi, konkretno – u Parizu, tom gradu razvrata i nećudoređa, bar u američkim puritanskim očima, šalje za njim svojega zaručnika Strethera, sa zadatkom da Chada vrati u Ameriku gdje će, kao nasljednik, preuzeti obiteljski posao. Sve je ostalo fino iznijansirana psihološka drama u kojoj se praktički ništa ne događa, sva se zbivanja odvijaju u razgovoru.
Primjer je razgovor između glavnoga lika Strethera i odvjetnika Waymarsha, Stretherova američkog prijatelja koji već dugo živi u Europi. Naime, kako Stretheru nije pošlo za rukom da Chada vrati na pravi put i otpremi ga u Ameriku, ponajviše zato što je i sam u Parizu počeo doživljavati svojevrsnu preobrazbu, udovica Newsome šalje u Europu nove poslanike – kćer Saru, njezina muža Jima i Jimovu sestru, a Waymarsh im se priklanja podržavajući njihovo nastojanje. Strether ovom prilikom od njega pokušava doznati što od svega ima veze s njim samim.
Ovo je samo dio dijaloga između njih dvojice.
«Znate li možda», zapita on, «nije li Sarah od kuće dobila upute da me iskuša u pogledu mogućnosti da i ja pođem u Švicarsku?»
«Ništa ne znam», Waymarsh će što je mogao muževnije, «o njezinim osobnim poslovima, premda vjerujem da postupa u skladu s pobudama koje uživaju moje najveće poštovanje.» Bijaše ovo rečeno što je moguće muževnije, no ton mu još uvijek bijaše lažan – jer je takav morao i biti pri izricanju tako žalosne izjave. Znao je on sve, sve se više činilo Stretheru, premda je to ovako poricao, a kazna mu se sastojala upravo u tome što bijaše osuđen na ponavljanje neistine. Ima li lažnijega položaja što bi ga – s obzirom na čovjeka o kojemu je riječ – i najosvetoljubiviji duh mogao kome nametnuti? Naposljetku se protisnu kroz prolaz u kojemu bi prije tri mjeseca zacijelo bio zaglavio. «Gospođa Pocock bit će vjerojatno spremna da i sama odgovori na svako pitanje koje ćete joj možebitno postaviti. Međutim», nastavi, «međutim...!» Tu zape.
«Međutim, što? Da ih ne postavljam previše?»
Waymarsh se doimao velikodušnim, no zlo već bijaše učinjeno: što god pokušao, nije mogao spriječiti vlastito rumenilo. «Nemojte učiniti ništa zbog čega biste kasnije mogli požaliti.»
Time je, nagađaše Strether, ublažavao nešto drugo što mu već bijaše na usnama: bijaše to nagli prelazak na izravnost pa prema tome i glas iskrenosti / neiskrenosti.
Posljednja rečenica glasi odnosno može glasiti: It was an attenuation, Strether guessed, of something else that had been on his lips; it was a sudden drop to directness, and was thereby the voice of sincerity / insincerity. Otuda i kosa crta. 
Naime, u knjizi koju sam dobila od našeg izdavača pisalo je the voice of insincerity.  Izdanje je bilo daleko od toga da bude kritičko, dapače, bilo je prilično šlampavo – u pojedinim je rečenicama nedostajao dio teksta ili su reci bili ispremiješani – pa sam tekst provjeravala na internetu. Godine 2002. bilo je dostupno daleko više besplatnih verzija Jamesove knjige nego danas, a i one su se razlikovale: negdje je pisalo sincerity, a negdje insincerity.  Otišla sam stoga u knjižnicu Odsjeka za anglistiku na FF-u i zamolila knjižničarku da mi dopusti uvid u sva izdanja kojima raspolažu, po mogućnosti pouzdanija. Kadli – gle čuda! - i opet sam nailazila na razne verzije. Preostalo mi je jedino ili da se odlučim prema pravilu većine slučajeva ili da bacam novčić.
Na temelju konteksta, za što biste se vi odlučili? 
|
