Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

˝Ne mogu vjerovati˝, dreknuo je jubavnajveća, ˝znači istina je! Vi žene!˝

˝Što je istina?˝, upitala sam nevino, ne znajući o čemu priča. Neki put ga zbilja ne razumijem. Osobito kad ubaci 'vi žene', onda znam da slijedi nonsens, pa se jednostavno automatski iskopčam. Kao mali cakani preopterećeni osigurač.

˝To da bi se prasnula sa Sergejem Trifunovićem!˝. Aha, to.

˝Aha, to˝, rekoh.

Ovakve stvari se događaju kada odabranik mog srca i racija nadoknađuje višemjesečne zaostatke u djelatnosti u kojoj bi morao biti najžešća avangardistička perjanica – čitanju Jezdimirovih uradaka.

˝A što, molićulijepo, fali Gojanović Tonćiju?!˝

˝Prvo, nije Tonći nego Toni˝, rekoh, uz uzdah.

Oh, kako li sam se samo dovela u ovu situaciju? Možda tako da sam izjavila kako su i Toni i Sergej za prste oblizati, ali bih, kada bi mi netko pričepio čelo čeličnom cijevi i natjerao me da biram, ipak prije potrošila Sergeja. Dobro, možda sam i dodala nešto poput 'slatko ko paketić maramica u sezoni ambrozije', čisto da se ne uvalim tek plitko. Ali, avaj, jubavnajveća nema problem s tim što bi Jezdi trošila treće osobe, on ima problem s tim što bi, pored predivnog stvorenja blagih tamnih očiju i bambijevskog pogleda, ona potrošila jednu najobičniju...

˝...barabu! To je tipično ženski, sve vi zapravo žudite za kretenima koji će vas maltretirati na ovaj ili onaj način. Poslije naričete i jaučete, ali se ne znate iz toga same iskoprcati, jer, što vas on bolje gazi, to ste vi luđe za njim! Reci da to nije istina!˝

Hm, iako sam poznata po obrani časti ženskog roda i po cijenu toga da, u nedostatku argumenata, lupetam potpune gluposti, morala sam uprazniti pauzu i razmisliti na trenutak. Jesmo li 'mi žene' zaista 'takve'?

Odgovor je: jesmo. Ali ne pada mi napamet da išta takvoga priznam.

˝Pa čuj-gledaj-kuiš-ovo-ono, ovisno o tome što je tvoja definicija barabe, mislim, diferencija specifika pojma 'baraba' de fakto jest...˝

˝Ma znaš ti dobro tko je baraba, žene samo što nemaju vlagometar za barabe! Baraba na vidiku, a one navodnjavaju kao kanal Rajna-Majna-Jangce, samo što se ne pretvore u močvaru!˝

˝Daj, molim te, prvo što pretjeruješ, jer takav kanal ni ne postoji, a drugo, mislim stvarno si vulgaran, baš vulgaran!˝, rekoh iznimno konsternirano, protestno istrgnuvši svoju ruku iz njegove.

Naravno, trebalo je brzo stvoriti pomutnju kako bi se odgodio, a po mogućnosti i izbjegao, daljnji razgovor o toj životnoj istini, tako velikoj da je pravo čudo što još nije u osnovnoškolske udžbenike ušla. Žene uspijevaju izbjeći barabu tek na dva načina:

a. pukom srećom / blaženom providnošću / čistom slučajnošću, ili

b. tako da su probale, oprljile se, izvukle živu glavu, a sa glavom i pouku, pa ne ponovilo se.

Sa godinama dolazi životna mudrost, ali u vrijeme kad mudrost steknemo, obično je doba sparivanja i parenja daleko iza nas, a ispred je tek razdoblje u kojem možemo žaliti što nismo u ključnom trenutku donijele praviju odluku. A onda umreš.

Teško je prakticirati mudrost kad si mrtav. A tako lijepo prašiti se s barabama dok si živ.

˝Znam da se praviš da se duriš, a zapravo smišljaš šta da kažeš, a da ne bi morala priznati žensku sklonost barabama! Mogu i ja biti baraba, ako ti je to napeto, evo sad ti flisnem jednu preko obraza, pa ćemo govoriti ljudima da si stala jučer na grablje! Seksi, ha?˝ - vikne srećica, nimalo ne uvažavajući moju fingiranu konsternaciju i tobož nadureno zvjeranje po izlozima.

Ženski problem s barabama zapravo ne leži u tome što žene de fakto vole barabe. One zapravo vole dvije divne iluzije:

1. debilnu iluziju da će se svaka, pa i najtvrdokornija barabetina, promijeniti iz rđavih temelja uslijed blagotvornog djelovanja njene ljubavi, te

2. jednako bedastu ideju o gruboj kori izvana, a slasnom plodu iznutra.

Žalosna je istina da će izvorne tvrdokorne barabe iskaliti svoju mačo barablju kvalitetu na njenom nosu puno prije nego blagotvorni učinak ljubavi nakon cca tristotinjak godina počne djelovati, kao i da su minimalne šanse da će iza gadne fasade pronaći tek jedno slatko malo muško biće koje samo želi biti voljeno ili neko drugo slično raskvašeno holivudsko sranje.

Kad bolje razmislim, netko bi nam ovo trebao objasniti polako i razgovjetno onog trena kad se zaljubimo u prvog dečkića koji nas povuče za KE!čku u pješčaniku, jer bismo apsorbiranjem istoga mnoge kasnije emocionalne havarije i povlačenja za PI!čku mogle jednostavno prepoznati i zaobići. Eh, da, mi žene možda ne znamo previše o muškima i ljubavi, ali pouzdano znamo jednu stvar. Svi vole da im se malo laska.

˝Znaš˝, rekoh jubavnajvećem uz đavolji smiješak, s namjerom da okončam glupu prepirku, ˝sad kad si već počeo s tim barabama, ako se prisjetiš dana kad smo se upoznali, sjetit ćeš se da me na tebi instant privukao upravo tvoj rabijatni izgled lica i mrke obrve...˝

˝A da?˝, zainteresirano će on, ˝nastavi, nastavi...˝

˝Pa kad ti kažem! Nekako si djelovao ljutit na čitav svijet...˝

˝Pa kad sam i bio!˝

Da, ako se točno sjećam, ljutnja je bila uslijed toga što je pekara imala samo krafne s vanilijom i čokoladom, a ne i one sa pekmezom.

˝Pa da, nema razloga da se osjećaš ugroženo, jer i ti si u principu jedna baraba! Upravo to i volim u tebi!˝ - uskliknuh sladostrastno.

Muški dio nedužnoprolazećeg para uputi 'vidiš-kako-ona' pogled svojoj ljepšoj polovici.

˝Hm...˝ - promrmlja on i ispravi držanje, samovažno kimnuvši muževnom odrazu samog sebe u izlogu, ˝baš sam prava baraba, grrrr...˝. Mislim da si je čak i zavjerenički namignuo, onako u stilu 'jedan od nas dvojice će ševiti večeras, a dat ću ti i hint - to neće biti imaginarna slika iza ogledala'.

˝Jesi, barabo moja nadraža...˝ - rekoh, stisnuvši se uz njega.

S tim sanjivim okicama, nestašnim uvojcima, šarmerskim osmijehom i neodoljivim rupicama? Baraba? Da, baš...

Odigravaju se zadnje utakmice Svjetskog prvenstva, umal' što se nije Zemljina lopta raspucala od puste napetosti, a Jezdi je dobila crveni karton i zabranu gledanja utakmica u najdražem društvu, onom Jubavnajvećega. Nadrkana je kao nepognojena maćuhica i posve odlučna da sada i ovdje objasni u čemu je problem.

Kao prvo, nisam ja kriva, sudac je kreten.

Što se, dakle, dogodilo? Jubavnajvećem su trebale skoro u dan dvije godine da zaboravi zašto ne smije sa srećicom svojom gledati nogometne utakmice.
Dugoročniji čitatelji, koje ne odlikuje Jubavnajvećina skleroza, prisjetit će se utakmice između Engleske i Portugala sa zadnjeg Europskog prvenstva, koju je pristao gledati s navedenom srećicom-kuglicom, pa ju je skoro zavezao u korner sobe u formi živog fikusa. Incident je opisan u tekstu znakovitog naslova 'Kritički osvrt na kvalitetu igre u utakmici Portugal – Engleska', također poznatog kao 'Top 10 promašenih naslova 2004 – No.4', jer svojom dosadom funkcionira kao izvrstan repelent za sve potencijalne normalne čitatelje, a oni koje privuče odmah dobiju poriv da zakucaju autoricu vertikalno u Zemljinu loptu, zbog izrugivanja Sv. Igri.
Nego. Dopusti on meni da gledamo zajedno utakmicu Francuska – Braziu. Kao, bit će dobra utakmica, veselit će se i Jezdi, makar ne ljubi nogomet. Radi zanimljivosti, ona inzistira da jedan navija za jedne, a drugi za druge. Posvađaju se, uglavnom zato što se ona ne može odlučiti. Na koncu je on za Francuze, a ona za Braziu. Kako Braziu nekako kao da igra zakurac, ona usred tekme traži da se 'zamijene za ekipe'. On razmišlja o Jadranki Kosor i Gordani Lukač Koritnik, u korelaciji sa onom reklamom koja možda potiče, a možda i ne potiče nasilje nad ženama. Možda se ne može reći da potiče, ali svakako daje ideje, misli on.

'Nema zamjene ekipa, nisam ti ja Željko Pervan i Koviljka, Uskokoviću jedan!', viče.

Jezdi ignorira velevažnu arbitražu velikog nogometnog maga, i proglašava da ona od sad navija za Francuze, a on za Braziu. Zatim mu natrljava na nos kako 'njena ekipa igra puno bolje, a njegovi nekako kao zakurac'.

Međutim, sve je to bilo podnošljivo i očekivano, ta nismo od jučer. Nastupilo je poluvrijeme, navijači suprotstavljenih reprezentacija sklopili su privremeno primirje radi provedbe mirnog gableca i zapravo došli do zaključka da stvarno i nije neka tekma. Ekipe nisu pokazale atraktivnu igru; bilo je prilika koje nisu bile iskorištene, dakle, možemo ih nazvati propuštenima; lopta je okrugla i leti u čudnim smjerovima; neprijatelj nikada ne spava; prozor noćas mora pasti - padale su komentatorske parole. Da nas kapitalisti ne fiksaju udarnim reklamama, okrenuli smo na Discovery Channel, ili, kako ga moj otac zove, Kanal Otkrivenja. Elem, na Kanalu Otkrivenja bogami čudesa - Misteriozni Viseći Kineski Lijesovi! Neki starokineski, davno izumrli narod Bo svoje je mrtve skladištio u drvene lijesove, koje je potom popikao po gromozanskim liticama, gdje neki i danas misteriozno vise (na slici). Najsvježiji su od prije četristotinjak godina, a ima ih i od soma do dva i po soma godina starih. Uglavnom – frapantno.
Poluvremenska pauza je završila, a misteriozni viseći lijesovi nisu. Dapače, tek je postalo interesantno. Zašto vise? Kako vise?! OD KADA VISE?!? Jubavnajveća je prešaltao na nogač. Jezdi ga je molećivo pogledala.

'Nema teoretske šanse', rekao je on.

'Ali oni vise! Misteriozno!', rekla je ona.

'Zavezat ću te u kupaonu', rekao je on, 'na televiziji kažu da se to smije'.

'Ali daj', rekla je ona i izvukla najslađe napućene usne ikad iz svoje torbe ženskih trikova, 'moraš priznati da tekma stvarno nije nešto. Još samo pet minuta, nećeš ništa propustiti! Ha, ha, kaj veliš?'.
Sad već pretpostavljate što se dogodilo. Jubavnajveća je iznimno nevoljko popustio, jer mu i samom dobar dokumentarac inače nije mrzak, a kad je sljedeći put vratio na tekmu, činilo se kao da je netom pao neki prekrasno izvedeni gol. Stadion je divljao, igrači Jezdine ekipe su se grlili i šlatali, a komentatori nisu štedili riječi hvale. Dok je stigao izbečiti oči, izbaciti očnjake i okrenuti se u njenom smjeru, ona je već otperjala u kupaonu i sama se zavezala, međutim, to ga nije spriječilo da joj pokaže crveni karton i izrekne zabranu gledanja u njegovom društvu SVIH TEKMI DO KRAJA PRVENSTVA!

'Toga nigdje nema, to je protiv pravila!!! Kazna je evidentno prestroga za počinjeni prekršaj! ', vikala je Jezdi, koja iz nekog razloga nikako da izađe iz ovog iritantnog Tomislav Merčep mode-a.

'Reci to sucu, mala!', čulo se u pozadini treska vratima.

I tako je nesretno završila ta nesretna epizoda. Kuglica me mrzi, ostatak večeri sam provela skandirajući 'Sudac, pederu!' u tuš kabini, a da stvari budu još gore, ne znam ni zašto vise lijesovi i kak to da nisu strunuli, a nisu ni polakirani!

Sva sreća, pa se ta sranja ponavljaju samo svake dvije godine.