Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

Rahatli danas piše o svom iracionalnom strahu od zmija, koji prelazi sve okvire fobija, panika, jeza i ostalih nemilih osjećaja. Krenuh joj napisati komentar o mojim fobijama, pa me malo zanijelo. Ergo, nadovezujem se ovako.

Svatko ima svoje grozomorne iracionalne strahove uslijed kojih bi bio spreman u bijegu skočiti kroz prozor i protrčati gol Bogovićevom za vrijeme subotnje špice, dok mu kita ili sise mlataraju u smrtnom strahu kao da stoje pored helikoptera s upaljenim motorom i onim gore što se vrti.

Za Rahatli su to zmije, za jubavnajvećeg ženidba, podredno i izvanbračna zajednica, a za Jezdimira bube.

Gadne, ružne, crne, smeđe, tuste, žgoljave, šestonoge, nogate ili kratkonoge, leteće ili gmizave bube, bubetine, pauci i ine puze. Mrzim njihova tanašna drmusava ticala više nego ijedan račvasti zmijski jezik i prije bi poljubila pretilog udava ravno u njegov iskeženi očnjak ili ljeskavu guzicu, negoli dozvolila da mi pitomi domaći žohar osrednje veličine prošeće po ruci.

Zeko je svojedobno pisao o tome kako je imao 'problem sa žoharima' dok je živio u nekoj egzotičnoj pripizdini. Za njega se 'problem sa žoharima' sastojao u tome da su mu žohari u stanu uspostavili državu sa višestranačkom demokracijom, trodiobom vlasti, socijalnom osjetljivošću spram manjina i filmskim festivalom u guzici od televizora.

Za mene je 'problem sa žoharima' u stanu kad ga vidim na TV-u u dokumentarnom filmu National Geographica.

Mrtvog.

Dok sam to čitala, osobito su me prolazili trnci dok je objašnjavao kako najlakše ubit bubu prstom.

Ubit bubu prstom?

Da, ako je manja od nokta na malom prstu, a nitko drugi neće doći u blizinu sljedećih 24 sata, možda ću se usuditi zgužvati u ruke čitav Jutarnji zajedno s Nekretninama, Studijom i Glorijom IN, poklopiti bubu s tim tornjem papira i, uz 'Iju, jao, ajmemenimajkomojamila!', baciti sve preko balkona.

Možda.

Nerijetko se, međutim, dogodi da bubi ne bude ništa od ovakvog napada, jer preciznost primanja u ruku nečeg tako malog preko stotinjak slojeva papira otprilike odgovara preciznosti kojom slijepac zračnom puškom gađa nebeski satelit u prišt na guzici. Dapače, vjerojatan je neugodni kontraefekt - buba, iznenada poklopljena masivnom tvorevinom, pa odmah potom otklopljena i suočena s Jezdimirovim 'progutala sam govno gripozne ptice' pogledom, proživljava velik stres, uspaniči se i počne trčati za jednu bubu prosječne kondicije nadnaravom brzinom u nasumce odabranom smjeru, vjerojatno vrišteći pritom na nekoj bubljoj frekvenciji nečujnoj ljudima.

Za to vrijeme Jezdimir vrišti na vrlo ljudskoj frekvenciji, lamaće papirnatim brdom po zraku i ne zna ni sam bi li trčao u suprotnom smjeru od bube, unatoč tome što će lov na bubu tako biti tek odgođen za neka gora vremena, ili bi trčao za bubom i dao još jednu šansu operaciji 'Origami Godzilla'. Izbor često padne na treću opciju – trčati u mjestu deset minuta, tako dati bubi desetominutnu prednost, a nakon toga reći 'Prokletstvo, pokušala sam, ali, tako mi bubljih jajašaca, stvarno je brza!'.

I nadati se da će buba umrijeti negdje od starosti prije nego stigne ponovno napraviti rusvaj svojim izlaskom u društvo.

Vi sad možda mislite da se Jezdimir šali ili da pretjeruje, ali činjenica je da je samo jedna stvar komičnija od Jezdimira u borbi s Bubom.

A to su Jezdimir i Sestra u borbi s Bubom.

Moja sestrica je u borbi za raspodjelu genetskog materijala uspjela izvući kraću pamet i okrugliju guzicu, ali i bubofobiju ravnu Jezdimirovoj. U normalnim okolnostima ona, kao i ja, neželjena bubojavljenja rješava sa 'Tata, tata!', ali što kad nema ni tatice ni majčice?

Jednom je, tako, za vrijeme roditeljskog deficita, problem velike crne bubetine nepoznate vrste riješila na način da je prvo netremice buljila u nju dva sata, logikom 'ako je imaš na oku, ne može ti ništa'... ...a kad se buba, iznervirana od njenog fiksiranja, počela meškoljiti i pokazivati namjeru da krene u šetnju, moja je sekica galantno uzela ogromnu plastičnu kantu koja obično služi za pranje veša, poklopila njome bubu nasred dnevnog boravka i konačno se opustila uz televiziju.

Kad su starci došli doma, jednostavno ih je obavijestila da je ispod neka buba i nek se pozabave time.

Ono što sam zapravo htjela reći, a što adekvatno ilustrira moju bubofobiju, jest da sam prije pola sata dobila mejlom neki strani Fear Factor clip, gdje je ženska trebala pojesti ogromnog čudnog pauka iz džungala Kambodže ili neke slične neobične pripizdine.

Gledala sam kako se nećka, prenavlja, vrišti, skoro odustaje, a onda ga je primila, prinesla ustima i *šćuk* zaustavljeno, iskopčano, nabrzinu deletano, pa još brže deletano iz deleted items da mi slučajno ne bi palo napamet iz znatiželje to otvarati ponovo.

Ne znam što se dogodilo dalje, odnosno koja je poanta i zašto je taj clip izdvojen kao zanimljiv, pa sad kruži okolo mejlom. Možda je fora jer ga je ženska pojela pa ga odmah povratila još živog i koprcajućeg, možda je bilo nešto posebno u načinu na koji je on mlatio nogama iz njenih usta dok ga je žvakala. Ako netko od vas zna, slobodno mi napiše. Ali bottom line je da Jezdimir to sigurno neće vidjeti. Niti sada, niti ikada-ikada. I točka ( . ), ogromna kao velika crna okrugla buba.

Činilo se da je to bilo tek još jedno obično učmalo jutro na hrvatskoj estradi. Zvijezde su spokojno drijemale, ne razmišljajući o šundizaciji izvornog hrvatskog glazbenog smeća od strane pogane porno glumice visokih peta. Niti o tome što bi sve dali da im je samo jedan dan u tim štiklama.

Nije bilo udarca, potresa, niti zaglušujuće buke. Tek razorno zračenje, koje se poput radioaktivnog oblaka širilo gradom, a zatim državom. S obzirom na to da Republika Hrvatska ima 'plitku dubinu teritorija', nije mu trebalo dugo da se prelije preko granica tog našeg kiflićastog sukusa samoopstojnosti i državotvorne nezavisnosti.

Polako i nečujno, nemir je zašao u muzikalna srca, zapetljao zlatne žice poskočice, pomrsio peteljke lakih nota.

Žak se prenuo iz sna. Instinktivno je posegnuo za telefonskom slušalicom i utipkao broj svog menađera. Zvonjava je s druge strane žice odzvanjala u prazno. Menađer je frenetično pakirao putnu torbu. Znao je tko zove. Znao je da nema svrhe javljati se. Uskoro će ionako svi znati. Oduvijek je bio svjestan neumitnosti onoga što će za koji dan uslijediti.

Ljudi govore kako su u životu sigurni samo smrt i porezi, ali on je u mislima uvijek dodao i TO.Žak je bio njegov najveći uspjeh. Ulagao je svo menađersko umijeće kojim raspolaže, kako bi njegovu karijeru pripremio što bolje može, sve u nadi da će se njegov štićenik, kada taj trenutak nastupi, moći ravnopravno oduprijeti neizbježnoj pojavi.

Međutim sada, kad je u dubini čiroznog želuca osjetio snagu vibracija, shvatio je da je naivno podcijenio suparnika.

Troje ih je.

Kada bi ih skupio na hrpu i oblikovao u ćuftu, vjerojatno bi bili manji od Žaka, ali ovo je jedan od onih slučajeva gdje veličina stvarno nije važna. A ni mlohavost. Telefon je uporno zvonio.

Menađer je ubacio u torbu zadnje gaće, pogledom obuhvatio nakinđurene zidove svog dugogodišnjeg doma, a zatim je izvadio karticu iz mobitela i bacio ju u smeće.

˝U ovoj državi više neće biti posla za mene˝, promrmljao je, a onda dodao, ˝u ovoj državi neće više biti ni mene...˝.

Iako mu je bilo gotovo istinski žao, okrenuo je leđa dosadašnjem životu i otišao kroz vrata u novi život.

Kao što rekoh, ipak mu je bilo tek 'gotovo žao'.

Na drugom kraju grada, Žaka je oblio hladan smrdljivi znoj egzistencijalnog straha. Kad je shvatio da odgovora neće biti, odložio je telefon, sklupčao se na parketu, bojuć... bojajuć... bojeć... *grrrr* enivej, bilo ga je zbilja strah.

Diljem Zagreba, selebritiji su hvatali telefone. Maja Š. zvala je Ivanu K., Renata K. Ninu B, Nikša Tinu (da, zbilja, kako se oni prezivaju?),a Luka N. Jasmina S.

Mate B., Miroslav Š. i Marko P.T. ionako su zajedno sjedili u birtiji. Svitalo je. Naglo su izgubili volju za hranom, pićem i glazbenim stvaralaštvom, jedino je državotvorni zanos ostao tinjati im u njedrima. Svi oni osjetili su grandiozno prisustvo velike moći na samom pragu hrvatske estrade.

Velika moć pritisnula je kvaku i odškrinula vrata.

Ništa više neće biti isto. Jer, Obrezani su tu.

Na početku svega imali su soma kuna između sebe. Pri registraciji, Hrvatska glazbena unija im je otela dvjestopedest, a država još osamdeset u biljezima.

Nakon što su oderani, postali su Obrezani. Oni su boj-bend, jedina prava pop atrakcija u nastajanju na prostorima bivše Socijalističke Republike Hrvatske, danas Republike Hrvatske.

Ne jebe ih živa sila, pa makar bila upakirana u tristo Žakovih kila.

Njihova misija je postići da Honda Civic Lik, nošen na krilima novostečene estradne popularnosti, umoči. A kad kažu 'umoči', ne misle na 'prst u staklenku džema od brusnica'. Iako je i to zdravo.

Prvu pjesmu će im snimiti Veliki meštar Dritokonj osobno u svom studiju. 'Samoćo ružna ženo' pjevat će nacija, 'Honda-sivik-liče! Honda-sivik-liče!', skandirat će.

ONI SU (*bubnjevi*):

Na gitari i mikrofonu, autoportretiran kao crn, ružan, glup i bez kinte, a zapravo živa legenda bloghaera, maser iz Zabranjene ljubavi i istinska zvijezda svih reklama u kojima je ikad bio potreban pravi crnac (da ne kažem African-Croatian), dame i gospodo - HYBRID!

Na, hm, opet gitari, zavodnik plavih očiju i masne kose, vozi kad je živčan, voli Dejvida Bekema, ne plače NIKAD i ne boji se NIČEGA, dame i gospodo - FREND MASNE KOSE!

'Pleše i animira kao deset tasmanijskih nemani', tip s Hondom od sedam hiljada eura, kožnim rukavicama, bečkim manirima i širokim svjetonazorima, gospodo, sklanjajte dame - HONDA CIVIC LIK!

ZGRABITE KOMAD OBREZANIH, PRIJE NEGO POSTANU PREPOPULARNI ZA IZLAŽENJE U JAVNOST.



Fotografija preuzeta iz Male sobe

Mediji o Obrezanima:
Kako je nastala ideja 'svirajmo da kara'?
Obrezani, put do slave - njihova priča...
Službena stranica.

Ne znam kako vi, ali ja ovih dana čitam i ocjenjujem Ekran priče_04. Volim to, jer mi omogućuje da se malo igram književnog boga i da se načitam svega i svačega, a kako nijedna priča nije duža od ekrana, bit će gotova za minutu sve i da je najlošija priča na svijetu.

Do sad sam prorešetala 108 priča, pa sam stala, razmislila i bacila malo oko na ocjene i statističku analizu Jezdimirovih ocjenjivačkih sposobnosti / sklonosti. Primjećujem da ima najviše trojki, podjednako dvojki i četvorki, devet petica i četiri jedinice. Sve u svemu, solidna srednježalosna srednja razredna ocjena, reklo bi se. Nakon utvrđene statistike utonula sam u samopreispitivanje sebe i žirija u sebi, pa, kao svaki pravi egomanijak, želim podijeliti zaključke s čitateljstvom.

Koje su moje kvalifikacije za ocjenjivanje priča?

Ja sam Žena Glava. *kraj kvalifikacija*

Žiri za ocjenjivanje žirija unutar Jezdimira nije, međutim, bio zadovoljan ovakvom paušalnom i neargumentiranom tvrdnjom, pa sam prisiljena elaborirati izvan tog aksioma. Ja sam čitateljstvo, njegov najprosječniji član, koji se rukovodi isključivo time što mu se sviđa. Neovisno o natuknicama navedenim malo niže u tekstu, kad ogolim stvari do celulitne guzice i malih sisa, ipak me zaboli za objektivno promatranje, dok god mi se nešto sviđa / ne sviđa. I to je ok, jer sumnjam da pisci uspijevaju tako da pišu isključivo za svojih sedam kolega pisaca sposobnih za razumijevanje jako dubokih misli.

U krajnjoj liniji, a koje su uopće kvalifikacije nekog tamo žirija za ocjenjivanje priča?

Cijenjeni doktor Lebowski je svojedobno imao oštre stavove o književnim žirijima raznih profila, ali od kad su ga počeli objavljivati, malo ih je stišao. Međutim, neovisno o Lebovom osebujno duhovitom stilu kritiziranja, bottom line je da se čovjek stvarno može zamisliti nad time tko ocjenjuje njegove priče. One bedastoće koje su prošle godine završile na prvom i drugom mjestu i nisu za drugo nego za razmišljanje o tome što je žiriju bilo na pameti u vrijeme kada je trebao hm-kati nad pročitanim. Da ne kažem da su bile beskorisne, ipak su poslužile tome da ih Lucy krasno isparodira (prvo i drugo mjesto, vrijedilo je kopati po arhivi), tako da sam se baš kvalitetno nasmijala. I to je bilo to. Ove godine su to puno bolje priče, osobito drugoplasirana Debelkurčeva o Gospodinu Žicu i njegovom sokolu. Stanje se, dakle, popravlja.

Nastavno navedenom, čime se konkretno Jezdimir rukovodi kad ocjenjuje?

Izbor teme, bogatstvo riječi, prožetost emocijama, yada-yada-yada, ali najbitniji je sveukupni dojam. Sveukupni dojam je ono što vam se roji po glavi kad završite s čitanjem, pa malo stanete, razmislite i kažete: 'Hmmmm...' Ako vam se ništa ne roji i ako ne hm-kate, ili ste netom pročitali idiotariju, il ste vi idiot.

Na kraju, što čini ˝moćnu priču˝? Što dobroga uopće stane u jedan ekran?

Ograničenje dužine postavljeno u ovom natječaju prilično je restriktivno, tako da samo pravi majstori mogu napisati moćnu priču na jednom ekranu. Duže priče imaju veće šanse postati moćne, jer moć mogu razvijati sporije, a time i jednostavnije, dok ovdje imaš jedan ekran da naježiš čitatelja, i to je to.

Zato svaka čast onima koji to znaju i umiju, mogu samo reći da meni nije nimalo teško pročitati dvjesto priča da ih pronađem.