Ne znam kako vi, ali ja ovih dana čitam i ocjenjujem Ekran priče_04. Volim to, jer mi omogućuje da se malo igram književnog boga i da se načitam svega i svačega, a kako nijedna priča nije duža od ekrana, bit će gotova za minutu sve i da je najlošija priča na svijetu.
Do sad sam prorešetala 108 priča, pa sam stala, razmislila i bacila malo oko na ocjene i statističku analizu Jezdimirovih ocjenjivačkih sposobnosti / sklonosti. Primjećujem da ima najviše trojki, podjednako dvojki i četvorki, devet petica i četiri jedinice. Sve u svemu, solidna srednježalosna srednja razredna ocjena, reklo bi se. Nakon utvrđene statistike utonula sam u samopreispitivanje sebe i žirija u sebi, pa, kao svaki pravi egomanijak, želim podijeliti zaključke s čitateljstvom.
Koje su moje kvalifikacije za ocjenjivanje priča?
Ja sam Žena Glava. *kraj kvalifikacija*
Žiri za ocjenjivanje žirija unutar Jezdimira nije, međutim, bio zadovoljan ovakvom paušalnom i neargumentiranom tvrdnjom, pa sam prisiljena elaborirati izvan tog aksioma. Ja sam čitateljstvo, njegov najprosječniji član, koji se rukovodi isključivo time što mu se sviđa. Neovisno o natuknicama navedenim malo niže u tekstu, kad ogolim stvari do celulitne guzice i malih sisa, ipak me zaboli za objektivno promatranje, dok god mi se nešto sviđa / ne sviđa. I to je ok, jer sumnjam da pisci uspijevaju tako da pišu isključivo za svojih sedam kolega pisaca sposobnih za razumijevanje jako dubokih misli.
U krajnjoj liniji, a koje su uopće kvalifikacije nekog tamo žirija za ocjenjivanje priča?
Cijenjeni doktor Lebowski je svojedobno imao oštre stavove o književnim žirijima raznih profila, ali od kad su ga počeli objavljivati, malo ih je stišao. Međutim, neovisno o Lebovom osebujno duhovitom stilu kritiziranja, bottom line je da se čovjek stvarno može zamisliti nad time tko ocjenjuje njegove priče. One bedastoće koje su prošle godine završile na prvom i drugom mjestu i nisu za drugo nego za razmišljanje o tome što je žiriju bilo na pameti u vrijeme kada je trebao hm-kati nad pročitanim. Da ne kažem da su bile beskorisne, ipak su poslužile tome da ih Lucy krasno isparodira (prvo i drugo mjesto, vrijedilo je kopati po arhivi), tako da sam se baš kvalitetno nasmijala. I to je bilo to. Ove godine su to puno bolje priče, osobito drugoplasirana Debelkurčeva o Gospodinu Žicu i njegovom sokolu. Stanje se, dakle, popravlja.
Nastavno navedenom, čime se konkretno Jezdimir rukovodi kad ocjenjuje?
Izbor teme, bogatstvo riječi, prožetost emocijama, yada-yada-yada, ali najbitniji je sveukupni dojam. Sveukupni dojam je ono što vam se roji po glavi kad završite s čitanjem, pa malo stanete, razmislite i kažete: 'Hmmmm...' Ako vam se ništa ne roji i ako ne hm-kate, ili ste netom pročitali idiotariju, il ste vi idiot.