Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/jezdimir

Marketing

Što čini dobru priču?

Ne znam kako vi, ali ja ovih dana čitam i ocjenjujem Ekran priče_04. Volim to, jer mi omogućuje da se malo igram književnog boga i da se načitam svega i svačega, a kako nijedna priča nije duža od ekrana, bit će gotova za minutu sve i da je najlošija priča na svijetu.

Do sad sam prorešetala 108 priča, pa sam stala, razmislila i bacila malo oko na ocjene i statističku analizu Jezdimirovih ocjenjivačkih sposobnosti / sklonosti. Primjećujem da ima najviše trojki, podjednako dvojki i četvorki, devet petica i četiri jedinice. Sve u svemu, solidna srednježalosna srednja razredna ocjena, reklo bi se. Nakon utvrđene statistike utonula sam u samopreispitivanje sebe i žirija u sebi, pa, kao svaki pravi egomanijak, želim podijeliti zaključke s čitateljstvom.

Koje su moje kvalifikacije za ocjenjivanje priča?

Ja sam Žena Glava. *kraj kvalifikacija*

Žiri za ocjenjivanje žirija unutar Jezdimira nije, međutim, bio zadovoljan ovakvom paušalnom i neargumentiranom tvrdnjom, pa sam prisiljena elaborirati izvan tog aksioma. Ja sam čitateljstvo, njegov najprosječniji član, koji se rukovodi isključivo time što mu se sviđa. Neovisno o natuknicama navedenim malo niže u tekstu, kad ogolim stvari do celulitne guzice i malih sisa, ipak me zaboli za objektivno promatranje, dok god mi se nešto sviđa / ne sviđa. I to je ok, jer sumnjam da pisci uspijevaju tako da pišu isključivo za svojih sedam kolega pisaca sposobnih za razumijevanje jako dubokih misli.

U krajnjoj liniji, a koje su uopće kvalifikacije nekog tamo žirija za ocjenjivanje priča?

Cijenjeni doktor Lebowski je svojedobno imao oštre stavove o književnim žirijima raznih profila, ali od kad su ga počeli objavljivati, malo ih je stišao. Međutim, neovisno o Lebovom osebujno duhovitom stilu kritiziranja, bottom line je da se čovjek stvarno može zamisliti nad time tko ocjenjuje njegove priče. One bedastoće koje su prošle godine završile na prvom i drugom mjestu i nisu za drugo nego za razmišljanje o tome što je žiriju bilo na pameti u vrijeme kada je trebao hm-kati nad pročitanim. Da ne kažem da su bile beskorisne, ipak su poslužile tome da ih Lucy krasno isparodira (prvo i drugo mjesto, vrijedilo je kopati po arhivi), tako da sam se baš kvalitetno nasmijala. I to je bilo to. Ove godine su to puno bolje priče, osobito drugoplasirana Debelkurčeva o Gospodinu Žicu i njegovom sokolu. Stanje se, dakle, popravlja.

Nastavno navedenom, čime se konkretno Jezdimir rukovodi kad ocjenjuje?

Izbor teme, bogatstvo riječi, prožetost emocijama, yada-yada-yada, ali najbitniji je sveukupni dojam. Sveukupni dojam je ono što vam se roji po glavi kad završite s čitanjem, pa malo stanete, razmislite i kažete: 'Hmmmm...' Ako vam se ništa ne roji i ako ne hm-kate, ili ste netom pročitali idiotariju, il ste vi idiot.

Što je jedinica?

Jedinica je totalna bedastoća od priče. Malo ih ima, pa je očito da il' a. Žena Glava nije stroga, il. b. nema toliko totalnih bedastoća. Uglavnom jedinicu dobije onaj koji je toliko zabrijao u svoju genijalnost da napiše priču koja se, npr. sastoji od nabrajanja pojmova ili sličnih gluposti, pa misli da je proniknuo u najnaprednije književne dubine. Nažalost, dogodi se da takvi pobjeđuju (vidi gore).

Što je dvojka?

Dvojka je loša priča. Uglavnom ostaje u sjećanju puno manje nego ove kreativne jedinice, iako bi trebala biti bolja od njih.

Što je trojka?

Trojka je srednje žalosna, ali korektna priča. Nit smrdi, nit miriše. Nije mi žao, ali mi nije niti drago što sam potrošila pola minute na nju. Nažalost, kako trojki ima najviše, često se napinjem da ih odhmkam u četvorku ili dvojku. Možda i nezasluženo.

Što je četvorka?

Četvorka je dobra priča, koja tjera na osmijeh, mrštenje i druge facijalne aktivnosti. Zaslužuje ići u bilo koju zbirku namjenjenu čitanju od strane drugih normalnih ljudi, kako bi nastavljala svoju misiju mrštenja i nasmijavanja rezigniranih lica.

Što je petica?

Peticu dobije priča od koje se naježim. Ovo nije fraza, o tome čak najmanje moram razmišljati, jer me po završetku čitanja prođe neka zima duž kičme i to je cijela mudrost. Te priče nisu nužno slične, neka izazove reakciju razvojem događaja, neka upoznavanjem s likom / likovima, a neka iz nepoznatih razloga. U svakom slučaju i bez obzira na razlog, to su, jednom riječju, moćne priče. Da, znam da su to dvije riječi.
Na kraju, što čini ˝moćnu priču˝? Što dobroga uopće stane u jedan ekran?

Ograničenje dužine postavljeno u ovom natječaju prilično je restriktivno, tako da samo pravi majstori mogu napisati moćnu priču na jednom ekranu. Duže priče imaju veće šanse postati moćne, jer moć mogu razvijati sporije, a time i jednostavnije, dok ovdje imaš jedan ekran da naježiš čitatelja, i to je to.

Zato svaka čast onima koji to znaju i umiju, mogu samo reći da meni nije nimalo teško pročitati dvjesto priča da ih pronađem.
Registrirajte se i ocjenjujte Ekran priče ovdje, do ponoći 17. svibnja.


Post je objavljen 02.05.2006. u 09:17 sati.