Rahatli danas piše o svom iracionalnom strahu od zmija, koji prelazi sve okvire fobija, panika, jeza i ostalih nemilih osjećaja. Krenuh joj napisati komentar o mojim fobijama, pa me malo zanijelo. Ergo, nadovezujem se ovako.
Ovo 'nadovezujem se' je navodno ozljeda hrvatskog jezika, koju bi jedan moj cijenjeni profesor uvijek poklopio sa 'vežeš tovara za uši!'.
Svatko ima svoje grozomorne iracionalne strahove uslijed kojih bi bio spreman u bijegu skočiti kroz prozor i protrčati gol Bogovićevom za vrijeme subotnje špice, dok mu kita ili sise mlataraju u smrtnom strahu kao da stoje pored helikoptera s upaljenim motorom i onim gore što se vrti.
Za Rahatli su to zmije, za jubavnajvećegženidba, podredno i izvanbračna zajednica, a za Jezdimira bube.
Gadne, ružne, crne, smeđe, tuste, žgoljave, šestonoge, nogate ili kratkonoge, leteće ili gmizave bube, bubetine, pauci i ine puze. Mrzim njihova tanašna drmusava ticala više nego ijedan račvasti zmijski jezik i prije bi poljubila pretilog udava ravno u njegov iskeženi očnjak ili ljeskavu guzicu, negoli dozvolila da mi pitomi domaći žohar osrednje veličine prošeće po ruci.
Zeko je svojedobno pisao o tome kako je imao 'problem sa žoharima' dok je živio u nekoj egzotičnoj pripizdini. Za njega se 'problem sa žoharima' sastojao u tome da su mu žohari u stanu uspostavili državu sa višestranačkom demokracijom, trodiobom vlasti, socijalnom osjetljivošću spram manjina i filmskim festivalom u guzici od televizora.
Za mene je 'problem sa žoharima' u stanu kad ga vidim na TV-u u dokumentarnom filmu National Geographica.
Mrtvog.
Dok sam to čitala, osobito su me prolazili trnci dok je objašnjavao kako najlakše ubit bubu prstom.
Ubit bubu prstom?
Da, ako je manja od nokta na malom prstu, a nitko drugi neće doći u blizinu sljedećih 24 sata, možda ću se usuditi zgužvati u ruke čitav Jutarnji zajedno s Nekretninama, Studijom i Glorijom IN, poklopiti bubu s tim tornjem papira i, uz 'Iju, jao, ajmemenimajkomojamila!', baciti sve preko balkona.
Možda.
Nerijetko se, međutim, dogodi da bubi ne bude ništa od ovakvog napada, jer preciznost primanja u ruku nečeg tako malog preko stotinjak slojeva papira otprilike odgovara preciznosti kojom slijepac zračnom puškom gađa nebeski satelit u prišt na guzici. Dapače, vjerojatan je neugodni kontraefekt - buba, iznenada poklopljena masivnom tvorevinom, pa odmah potom otklopljena i suočena s Jezdimirovim 'progutala sam govno gripozne ptice' pogledom, proživljava velik stres, uspaniči se i počne trčati za jednu bubu prosječne kondicije nadnaravom brzinom u nasumce odabranom smjeru, vjerojatno vrišteći pritom na nekoj bubljoj frekvenciji nečujnoj ljudima.
Za to vrijeme Jezdimir vrišti na vrlo ljudskoj frekvenciji, lamaće papirnatim brdom po zraku i ne zna ni sam bi li trčao u suprotnom smjeru od bube, unatoč tome što će lov na bubu tako biti tek odgođen za neka gora vremena, ili bi trčao za bubom i dao još jednu šansu operaciji 'Origami Godzilla'. Izbor često padne na treću opciju – trčati u mjestu deset minuta, tako dati bubi desetominutnu prednost, a nakon toga reći 'Prokletstvo, pokušala sam, ali, tako mi bubljih jajašaca, stvarno je brza!'.
I nadati se da će buba umrijeti negdje od starosti prije nego stigne ponovno napraviti rusvaj svojim izlaskom u društvo.
Vi sad možda mislite da se Jezdimir šali ili da pretjeruje, ali činjenica je da je samo jedna stvar komičnija od Jezdimira u borbi s Bubom.
A to su Jezdimir i Sestra u borbi s Bubom.
Moja sestrica je u borbi za raspodjelu genetskog materijala uspjela izvući kraću pamet i okrugliju guzicu, ali i bubofobiju ravnu Jezdimirovoj. U normalnim okolnostima ona, kao i ja, neželjena bubojavljenja rješava sa 'Tata, tata!', ali što kad nema ni tatice ni majčice?
Jednom je, tako, za vrijeme roditeljskog deficita, problem velike crne bubetine nepoznate vrste riješila na način da je prvo netremice buljila u nju dva sata, logikom 'ako je imaš na oku, ne može ti ništa'...
upozorenje: ovaj pristup ne pali kod buba koje imaju krila i koje se istima mogu u rekordnom roku prebaciti s udaljenog mjesta koje držite pod prismotrom ravno na vaš začuđeni nos
...a kad se buba, iznervirana od njenog fiksiranja, počela meškoljiti i pokazivati namjeru da krene u šetnju, moja je sekica galantno uzela ogromnu plastičnu kantu koja obično služi za pranje veša, poklopila njome bubu nasred dnevnog boravka i konačno se opustila uz televiziju.
Kad su starci došli doma, jednostavno ih je obavijestila da je ispod neka buba i nek se pozabave time.
Ono što sam zapravo htjela reći, a što adekvatno ilustrira moju bubofobiju, jest da sam prije pola sata dobila mejlom neki strani Fear Factor clip, gdje je ženska trebala pojesti ogromnog čudnog pauka iz džungala Kambodže ili neke slične neobične pripizdine.
Gledala sam kako se nećka, prenavlja, vrišti, skoro odustaje, a onda ga je primila, prinesla ustima i *šćuk* zaustavljeno, iskopčano, nabrzinu deletano, pa još brže deletano iz deleted items da mi slučajno ne bi palo napamet iz znatiželje to otvarati ponovo.
Ne znam što se dogodilo dalje, odnosno koja je poanta i zašto je taj clip izdvojen kao zanimljiv, pa sad kruži okolo mejlom. Možda je fora jer ga je ženska pojela pa ga odmah povratila još živog i koprcajućeg, možda je bilo nešto posebno u načinu na koji je on mlatio nogama iz njenih usta dok ga je žvakala. Ako netko od vas zna, slobodno mi napiše. Ali bottom line je da Jezdimir to sigurno neće vidjeti. Niti sada, niti ikada-ikada. I točka ( . ), ogromna kao velika crna okrugla buba.