Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

petak, 17.12.2004.

Sezame, rasplini se...

Jutro je. Moram oprati kosu prije posla.

Činim to stojećki, na brzinu, izokrenuta nad kadom. Nakon toga stojim pred kupaonskim ogledalom i, sa ručnikom na glavi, stavljam leće. U lijevom uhu nešto mi pucketa. Ništa novo, u brzini nisam dobro isprala sapunicu, ostalo mi je na uhu.
Odlažem leću na trenutak i obrišem uho ručnikom. Nastavim dalje, ali, unatoč šumu koji stvaraju moji vlastiti pokreti, i dalje čujem pucketanje. Stavim desnu leću, a zatim temeljito ispirem uho vodom. Osluhnem na trenutak.

Puc-puc-puc.

Jebemu, pa gdje su mi se zavukli ti mjehurići? U uho, na uho, iza uha?! Pucketaju kao da mi trčkaraju po unutrašnjoj stijenci lubanje. I onda mi stari kaže da njemu već godinama konstantno pišti u uhu... Pa propucala bi si glavu nakon dva dana, ili progutala radio prijemnik, svejedno.

Jutro je, još sam krmeljava i slijepljena poput tek rođenog mačića. Sedam je sati, u ovo doba dana fitilj mi je općenito kratak i od brzogorećeg papira, ne treba me dugo maltretirati da popizdim. Ovo je previše. Najradije bih iskočila troskokom iz vlastite kože ili barem iščupala problematično uho, pa po njemu zavrtila valcer u štiklama.

Trljam krvoločno ručnikom, lupajući se pritom po glavi. Stanem. Uho mi je crveno i bridi. I pucketa. Suze mi navru na oči. Stavljam drugu leću, s namjerom da nakon toga okrenem glavu nad kadu i temeljito isperem cijelu konstrukciju. A onda ju ugledam.

Lijevo od mene, na veš-mašini, ogromna plastična posuda, naizgled prazna. U njoj, nisko, pri dnu, plitak sloj vode. I sapunice. Koja pucketa tiho i umilno. Puc-puc-puc.
- 10:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #