male misli s ove i s one strane

Kako gradimo svoje kriterije i mijenjaju li nam se oni s godinama i ovisno o prilikama u kojima se nađemo uopće nije upitno. Apsolutno je svima jasno da se mijenjaju, i kriteriji, i mi, to je jasno. Pitanje koje me muči je; je li to dobro što nam se kriteriji mijenjaju tj. kako znati kada su ti kriteriji previsoki a kada preniski. Nesretni i nezadovoljni ljudi su ugl.oni koji nisu uspjeli doseći svoje ciljeve ili ispuniti svoje želje. Moja mama je jedna od tih osoba, ali što je najgore ona si je zadala neke slikice u svojoj glavi kako bi nešto (život) trebalo biti i neodstupa ni milimetar od toga. A njene slike nemaju ni malo dodirnih točaka sa time kako doista u praksi svijet i život funkcioniraju, i kaj je najbolje još uvijek to ne kuži nego je beskrajno isfrustrirana zbog amoralnosti društva, zbog laganja odraslih ljudi, zbog toga što se rad i poštenje ne cijene, zbog toga što prolazi muljanje i varanje....zbog toga što njen muž nije po njenim kriterijima dovoljno sposoban, marljiv, uspješan...zbog toga što se ne tušira svaki dan, zbog toga što osamdesetogodišnja svekrva svaki dan kada kuha ručak zamaže sve oko sebe, zbog toga što joj kćer nije neka profesorica u Linea Exclusive odjelcu i radi u nekoj od boljih zagrebačkih gimnazija itd.,itd..... I mene je odgajala u sličnom smjeru, tako da sam godinama bila smiješna i sigurna sam, glupa mnogim ljudima zbog svojih visokih moralnih kriterija, zbog činjenice da nikada nisam prepisivala na testovima, zbog toga kaj nisam išla na pijanke i upuštala se u neobavezan sex, zbog toga kaj sam vjerovala da samo trebaš dobro odraditi svoj posao (školu,faks) i da ti je to dovoljan smjer kojim, kada ćeš se kretati, sigurno dolaziš do cilja. Učila me da se to cijeni i da je to potrebno u životu, i učila me da se nikada, ali baš nikada ni pod koju cijenu ne laže, da se ne psuje, da se ne ogovara.
I učila me dobrom, znam ja to, ali pokušajte na taj način živjeti život i vidjet ćete kako će vam biti teško i vidjet ćete konstantno nekakav podsmijeh u očima ljudi i njihov upitnik iznad glave; jel to ona glupa il je s Marsa pala?? I onda se jave prva razočaranja popraćena velikim treskom na pod u kojem spoznaš da svijet i ljudi ne samo što ne funkcioniraju na taj način , nego ti se doslovce smiju u facu i misle da se preseravaš ako se pristojno ponašaš i često koristiš riječi poput: oprosti, hvala, molim, ispričavam se...misle da glumiš finoću i da pokušavaš biti "bolji" od njih. A ti se lomiš na dvije strane; želiš im pokazati da si ti vrlo obična i normalna ali da si jednostavno takva, bez nekih zadnjih misli, tako si odgojena, takva si osoba i s druge strane ne možeš protiv sebe.
Onda te mama uči da oni dečki koji mirišu na kilometar, idu na faks i uvijek imaju zglancane cipele i fina odijela su oni koji bi tebe trebali zanimati, jer oni su fino odgojeni intelektualci...E onda ti upoznaš te dečke i koliko god glupa bila vrlo brzo skužiš da se iza tih i takvih poza kriju sitne duše pokvarenih misli i namjera i postane ti jasno zašto oni drugi, koji često koriste riječi na j, k i pm u svom rječniku i tebe svrstavaju među te glumce.
I uzalud se ti trudiš mamici objasniti da stvari nisu onakve kakvima se čine (čast iznimkama, naravno) ona ne odustaje od svojih sličica u glavi ( da, znam da je to malograđanština :)) njoj su i dalje takvi ljudi mjerilo "onog pravog".
I kada nakon svih tih uspona, padova, vrtenja , gubljenja i nalaženja konačno prepoznaš sebe, i ideš ganjat svoj vlastiti film s kojim se nikamo ne uklapaš,nikamo ne pripadaš totalno svjesna da je to najteže od svega, tvoja te vlastita majka optuži da si potpuno srozala svoje kriterije, pobrkala lončiće i vrlo ju razočarala.
Pa eto, vjerojatno bi mi smisao života trebao biti kako da nju usrećim i ispunim njena očekivanja ali ja sam ipak izabrala neki drugi put :))). I nikada sebe ne želim pri tome izgubiti ma koliko se nekima činila glupa, maloumna ili umišljena možda.

pusa svima i budite mi najbolje :)