Jeka tisine
četvrtak, 04.10.2018.
Moje dvoje zaruke
Novijim posjetiocima ovog bloga sigurno je poznato da se uskoro udajem. Ono što im nije poznato da sam bila i zaručena prije. Prošlo je desetljeće od onda. Ovo je priča o mojim dvojim zarukama.
Bila sam mlada. Imala sam šesnaest kad smo se upoznali. Bila je to moja prva prava veza. I kao sve prve ljubavi, osjećaj je bio neopisiv. On je imao dvadeset u trenutku upoznavanja. Već prve večeri kako smo se upoznali, rekao mi je da me voli. Zapravo, govorio je sve što sam htjela čuti.
Sunce je sjalo za nas i ta jesen je bila beskrajna. Bilo je to vrijeme prije negoli je bolest napala svom svojom snagom. Voljela sam i bila sam sretna. On mi se činio gotovo savršen. Anđeo. Prve dvije godine nosio mi je ruže svaki put kad bismo se sastali. Sve mi se činilo kao neka vrsta bajke.
Dvije godine kasnije, na moj osamnaesti rođendan, zaprosio me kod dvorca na jezeru. Sve je bilo savršeno. Tog ljeta uselila sam se kod njega jer sam krenula na studij u njegovom gradu, a on nije mogao dozvoliti da njegova zaručnica živi u domu. Živjeli smo u kući nalik palači. Godinama kasnije, shvatit ću da sam živjela u zlatnom kavezu.
U međuvremenu sam doživljavala svoje prve jače epizode. Mislim da nije htio vidjeti činjenicu da propadam. Bježao je u svoje vlastite svjetove, ostavljajući me da se borim sama.
Njegovoj baki je zdravlje u međuvremenu jako počelo slabiti. Počela sam se brinuti za nju. Nije mi bilo problem, ali je loše utjecalo na moje zdravlje. Povremeno mogu osjetiti nečiju bol, a sad sam svakodnevno bila okružena boli. Moji sustavi u ranim dvadesetima nikako nisu bili prilagođeni za to.
Bježala sam i ja u neke svoje priče. Tražila nešto što će me izvući. Na kraju nisam našla. Manje sam spavala, mršavila sam (gotovo nisam jela) i plač pod tušem je postao redovita stvar. Sve dok suze nisu stale.
Kad sam imala dvadeset i dvije, jedne travanjske noći, otišla sam zauvijek. S nekoliko stvari u torbi, autostopom do svojeg brata. Svega nekoliko dana kasnije, po prvi puta sam završila u bolnici. Dolazio me posjećivati. Ali sve što je moglo voljeti u meni je do tog trenutka umrlo.
U međuvremenu je bilo nekoliko priča, no s današnje perspektive, nisam bila sposobna da volim. Bila sam ruševina, sebi nimalo nalik. Trebale su godine da se vratim.
Nekoliko godina nakon, upoznala sam sadašnjeg. Sasvim neočekivano mi je ušao u život. Mislim da nije ni on očekivao da ćemo jednog dana doći do te faze. On je bio tako... Očito nesavršen. Ali imao je u sebi dovoljno topline da mi rasvijetli bilo koji mračan dan. Upoznali smo se upravo kad sam izlazila iz jedne teže epizode. Bila je zima kad smo otišli na svoj prvi spoj. Sjećam se kako se dvojio hoće li mi dati poljubac za oproštaj ili ne. Bilo mi je to jako slatko. Željela sam ga zadržati te večeri čim duže, jer sam osjetila nešto s njim što već nisam dugo. Ispunjavao me mirom.
Prošlo je još nekoliko godina. To su bile uglavnom svijetle godine, što se dijagnoza tiče. Dvije i pol godine nakon našeg prvog spoja, zaprosio me. Na svoj tipičan način. Nakon ćevapa i luka, na parkingu, s premalim prstenom. Nije ni kleknuo. Ali u njegovom glasu i pogledu bilo je nešto iskreno. I ja sam iskreno odlučila biti s njim zauvijek.
I tako je došla ova jesen. Mislim da je tek ove jeseni postao svjestan koliko moja bolest može biti jaka, iako je od dana prvog znao o čemu se radi. Prije nekoliko dana bila sam spremna otjerati ga od sebe da me ne gleda kako propadam. Uglavnom zbog njega, ali djelomično i zbog sebe. Iz onih prvih zaruka još uvijek nosim izvjesne boli. Strah me da opet ne proživim istu priču. No, on je odreagirao sasvim suprotno. Umjesto da bježi, suočava se sa mnom. I to mi znači daleko više od ne znam kakve bajke.
I to su to dvije priče... I obje su priče o ljubavi.
| < | listopad, 2018 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.