Jeka tisine
srijeda, 30.12.2009.
30.12.2009. : Na balkonu
Gasim cigaretu. Dim još uvijek ulazi kroz otvorena vrata balkona u ljubičastu sobu prozvanu Grobljem Ruža. Mirno udišem hladni prosinački zrak jednog malog mjesta negdje na sjeveru... Još uvijek nisam uspjela naći nijedno mjesto koje miriše kao ovo. Miris mokrih oranica i livada, tek niklog žita, blata i... Mira???
Ne znam koliko bi se ovo u zraku moglo nazvati mirom. Možda je to tek uspavanost, obamrlost nadolazeće zime od koje se skrivam u svom malom carstvu prepunom sjećanja.
Teško je pojmiti da se povijest mog malog carstva broji tek godinama. Možda tek kojim desetljećem. Od vremena kad se malo smeđooko dijete u igri skrivalo po tamnim i prašnim kutevima obiteljskog tavana. Počinjalo otkrivati ljepotu Samoće. Smišljalo vlastite svjetove i vlastita pravila igre.
Koju godinu kasnije... Ispisivalo prve listove dnevnika još uvijek u prašnom i mračnom, ali zato tihom i sigurnom zaklonu prvog mjesta kojeg će zvati svojim. Plakalo za prvim simpatijama... Učilo se gledati u zvijezde.
I još će proći koja godina, a u oči tog istog djeteta uvući će se mrak. Mračni i prašni zakutak pretvorit će se u prostoriju punu svjetlosti koju će Dijete ispuniti anđelima i ružama. Naučit će se voljeti i naučit će se što znači bol.
Sad gledam u kutijice pune sjećanja, odavno zaboravljene slike... I u mirno, obamrlo mjesto ispred sebe. Neki drugi oblaci nastavljaju svoje putovanje po nebu, ali tamo negdje iznad njih sjaje one iste zvijezde. Novi izazovi, ali isti oni snovi još uvijek se šarene istim onim bojama, šarenim trakama plave, ljubičaste i zelene.
Razmišljam o godini na izmaku. Zadnji mjeseci ostaju obavijeni maglom, dimom i tihom čežnjom.
Moram priznati da je ipak bila dobra godina. Prva u novom domu, (čini mi se) toliko daleko od Ovdje. U mjestu koje nikad ne miruje i nikad ne spava.
Probdjela sam noć, samo da je ponovno osjetim... Drukčija je. Okusi i mirisi kao da su jači, hladnoća pred jutro još hladnija. Do vraga, čak je i gorki ukus cigarete u ustima jači dok sam ovdje.
Pomalo shvaćam, nakon puno godina, da ne mogu više bježati od sebe i da ću se jednom morati prihvatiti u cijelosti. Onakvu kakva zaista jesam, ne samo ono što želim biti. Da ću morati napustiti svoje zadnje zaklone...
Smiješno.
Moj zaklon od svijeta i moj zaklon od sebe dosad je bila Tuga. Pomisao da je moram pustiti da bih mogla dalje ispunjava me... Prazninom??? Ljutnjom??? Nečim što na trenutke skrivam u dimu i magli, iako sam svjesna da će me čekati... I čekati... Slijediti u stopu.
Tiha čežnja i prva želja nakon jako dugo vremena... Prestati biti samo promatrač Života iz svojih zaklona i balkona na tornju okruženom labirintom ruža i trnja... Živjeti. Ne bojati se više hladnoće i studeni...
| < | prosinac, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.