Gasim cigaretu. Dim još uvijek ulazi kroz otvorena vrata balkona u ljubičastu sobu prozvanu Grobljem Ruža. Mirno udišem hladni prosinački zrak jednog malog mjesta negdje na sjeveru... Još uvijek nisam uspjela naći nijedno mjesto koje miriše kao ovo. Miris mokrih oranica i livada, tek niklog žita, blata i... Mira???
Ne znam koliko bi se ovo u zraku moglo nazvati mirom. Možda je to tek uspavanost, obamrlost nadolazeće zime od koje se skrivam u svom malom carstvu prepunom sjećanja.
Teško je pojmiti da se povijest mog malog carstva broji tek godinama. Možda tek kojim desetljećem. Od vremena kad se malo smeđooko dijete u igri skrivalo po tamnim i prašnim kutevima obiteljskog tavana. Počinjalo otkrivati ljepotu Samoće. Smišljalo vlastite svjetove i vlastita pravila igre.
Koju godinu kasnije... Ispisivalo prve listove dnevnika još uvijek u prašnom i mračnom, ali zato tihom i sigurnom zaklonu prvog mjesta kojeg će zvati svojim. Plakalo za prvim simpatijama... Učilo se gledati u zvijezde.
I još će proći koja godina, a u oči tog istog djeteta uvući će se mrak. Mračni i prašni zakutak pretvorit će se u prostoriju punu svjetlosti koju će Dijete ispuniti anđelima i ružama. Naučit će se voljeti i naučit će se što znači bol.
Sad gledam u kutijice pune sjećanja, odavno zaboravljene slike... I u mirno, obamrlo mjesto ispred sebe. Neki drugi oblaci nastavljaju svoje putovanje po nebu, ali tamo negdje iznad njih sjaje one iste zvijezde. Novi izazovi, ali isti oni snovi još uvijek se šarene istim onim bojama, šarenim trakama plave, ljubičaste i zelene.
Razmišljam o godini na izmaku. Zadnji mjeseci ostaju obavijeni maglom, dimom i tihom čežnjom.
Moram priznati da je ipak bila dobra godina. Prva u novom domu, (čini mi se) toliko daleko od Ovdje. U mjestu koje nikad ne miruje i nikad ne spava.
Probdjela sam noć, samo da je ponovno osjetim... Drukčija je. Okusi i mirisi kao da su jači, hladnoća pred jutro još hladnija. Do vraga, čak je i gorki ukus cigarete u ustima jači dok sam ovdje.
Pomalo shvaćam, nakon puno godina, da ne mogu više bježati od sebe i da ću se jednom morati prihvatiti u cijelosti. Onakvu kakva zaista jesam, ne samo ono što želim biti. Da ću morati napustiti svoje zadnje zaklone...
Smiješno.
Moj zaklon od svijeta i moj zaklon od sebe dosad je bila Tuga. Pomisao da je moram pustiti da bih mogla dalje ispunjava me... Prazninom??? Ljutnjom??? Nečim što na trenutke skrivam u dimu i magli, iako sam svjesna da će me čekati... I čekati... Slijediti u stopu.
Tiha čežnja i prva želja nakon jako dugo vremena... Prestati biti samo promatrač Života iz svojih zaklona i balkona na tornju okruženom labirintom ruža i trnja... Živjeti. Ne bojati se više hladnoće i studeni...
Post je objavljen 30.12.2009. u 15:19 sati.