...and this is it...
Koliko ćemo uspona i padova doživjeti proživljavajući razne događaje u svom životu? Život ne može biti normalan bez da se doživi ponekad i uspon, a ponekad i pad. Život se nama mladima, barem za sada, čini kao zezancija i nastojimo učiniti što više toga u kratko vrijeme, ne shvaćajući zapravo da život sve pamti, da će nam sve jednom vratiti. Za nas mlade život predstavlja kave, druženja, eventualne izlaske subotom i nerijetka opijanja, konzumiranje raznih poroka, bez ikakvog obzira na ono na što nas okolina upućuje, na što nas upozoravaju mnogi, bilo naši roditelji ili mediji, ili netko treći. Koliko je potrebno da se život okrene za 360°? Samo jedna sekunda. Samo je jedna sekunda dovoljna da nam sreća okene leđa, da niz nesretnih okolnosti upropasti sve ono što dugo gradimo, nešto za što se dugo borimo. Nitko od nas ne zna što krije u sebi, da li će jednog dana oboljeti od neke bolesti, ili će mu se nešto dogoditi što će uništiti njegov život i ugasiti težnju za življenjem i nadanjem u bolje sutra. Da li je uvijek potrebno da se neka loša stvar dogodi da bi zapravo mi obični smrtnici shvatili gdje smo pogriješili i da se tada kajemo zbog svojih postupaka? Vrijeme se, nažalost, ne može vratiti. Često puta žalimo zbog nečeg što jesmo ili nismo učinili, ali u tome se možda krije smisao života - da shvatimo da kako vrijeme prolazi moramo svjesno ići naprijed, planirajući slijedeće korake i poteze, kako nebi sami sebe doveli do pat-pozicije iz koje se teško izvući. Opreza nikad dosta, mnogi to govore, pogotovo stariji ljudi koje mi gledamo doslovno kao višak u našim gradovima, ali zapravo, oni su ti koji bi nam ponekad mogli udijeliti neki korisan savjet, budući da su sigurno i oni lutali kao izgubljene duše kroz nevremena koja im je život stavljao na put. Da li je smisao života vjerovati u nešto? Ne znam odgovor na ovo pitanje, ne mogu ja biti sudac koji će odrediti odgovor na ovo pitanje, al svakako je lakše kad imaš svoj "ispušni ventil", kad znaš gdje se možeš skrasiti i smiriti (nadovezujem se dijelom na prethodni post). Neki će pronaći mir pišući ili radeći nešto korisno, samo da zaborave na sve kušnje i nedaće koje ih čekaju. Svodi li se ovo moje pisanje na uvijek isto? Možda vam se to učini, ali sagledajte to sa druge strane, kuda god kreneš, uvijek ćeš se vraćati barem jednim malim dijelom na staro mjesto, na staru ranu, jer rane mogu zacijeliti, ali ožiljak uvijek tu ostaje. Teško je breme života.
Post posvjećujem jednoj posebnoj osobi, zbog koje je ovaj post i napisan. Hvala ti!
