Strah je sve prisutniji u mojoj svakodnevici. Pogotovo u satima kada se vraćam s posla, kad s prijateljima sjednem na plac i kad pričamo, te dok se vozim. Ne mogu nikako shvatiti, tj. povezati dva pojma koja bi mi otkrili smisao tog osjećaja, uzrok zašto mi duša nije mirna sada kad radim, kada sam se maknuo od svih opterećenja i svih problema koji su me proganjali dok sam išao u školu. Ne mogu ni razaznati jeli se taj strah pojavljuje zato što imam predosjećaj da će se nešto loše dogoditi, ili možda je to zbog toga što se mijenjam, pa se bojim kako će drugi reagirati – stvarno ne znam. Delikatna je to situacija, kada ne znaš što sljedeće učiniti, s obzirom da postoji mogućnost da niti jedan korak naprijed ne mora biti pogrešan. Više ne moram paziti na bezazlene stvari kao i prije, i to mi je drago, jer mrzim kad moram biti na oprezu kad nešto pričam, kad nekog slušam, kad s nekim raspravljam. To zna biti umarajuće.

Posao mi je trenutno jedina okupacija. Potpuno sam opušten dok radim, zafrkajem se s kolegama, i jednostavno problemi se ne nadziru. Šef je dobar, zna dati pametne savjete, iako bi čovjek rekao da je glup kad ga prvi put vidi, no dobar je on. Ne znam zašto, al u njemu kao da vidim svog oca. Kad sam već spomenuo oca, čini mi se da su ga poznavale neke moje kolegice. Ne znam, rekao sam im kako stvari stoje, i rekle su da ja ništa ne gubim s tim da ga ne želim upoznat, nego da je on na gubitku. Žalosno je kako većina nas mladih shvati nešto ili počne razmišljat o nečemu kad nam neko stariji i iskusniji nešto reče, ili nas savjetuje. Primjetio sam da su me odmah svi prihvatili na poslu, i to mi je drago. Lijepo je znati da si dio kolektiva koji funkcionira usklađeno, i da si sa svima manje više dobar.

Iskren da budem, razmišljam o tome što bih dobio kad bi upoznao svog oca. Kakva bi reakcija bila, kako bi se stvari dalje odvijale, da li bih požalio zbog toga ili ne? Puno je tu pitanja na koja bi htio znati unaprijed odgovor, ali nažalost, čini mi se da sam jedini ja taj koji može započeti odmršavati klupko i tako doći do odgovora. Gledam svoje prijatelje, uvijek mi mladi imamo pritužbe na svoje roditelje, jer istina je da je nama teško udovoljiti, no ponekad je shvatljivo zašto roditelji postupaju na određene načine, dok ponekad stvarno nitko ne može razumijeti njihove prohtjeve, zabrane i slično. Ja sam zadovoljan svojom obitelji, i bez obzira na to što nam egzistencijalno stanje nije bog zna kakvo, dobri su svi članovi. No češće ću potražiti utjehu i savjete kod prijatelja, nego li kod majke ili očuha, jer sam jednostavno tako navikao. Bolje i kod prijatelja, nego da se zatvaram u sebe i da počnem patiti od depresije. To me tek nigdje nebi dovelo. Ljeto pozitivno djeluje na ljude, kad isključimo paklene vrućine i sve te stvari koje nam smetaju, al općenito, kad ljudi rade, postaju opušteniji, čak se odvikavaju nekih svojih navika – npr psovanja. Nema mi većeg gušta nego navečer kad završim sa poslom izaći pred ulaz gdje se mi radnici okupljamo i zapaliti duvaan, dva, tri, kolko već imam volje, i popiti piće – colu, pivu, bambus, kako kad. Nisam mislio da ću se naviknuti brzo na posao, ali uspio sam, dokazao sam sam sebi da mogu postići sve što hoću i da se jako brzo prilagođavam. To mi je drago.

Namjeravam se ispričati Omašiću i Kati, da i tu ispadnem dobar čovjek, jer isplati se progutati ponos ponekad, šta nije tako? Doduše, ne znam hoćemo li se sad i viđati kad krene ponovo škola, i njemu faks, ali zasigurno ne bih htio da prolazim pored njega poput kakvog neznanca, jebiga, ipak smo bili najbolji prijatelji, barem on meni.

E i da, opet se sjetih ekskurzije. Da budem iskren, uopće nemam neki osjećaj da idem u Španjolsku, da uopće putujem, i nekako i ne želim ići. Baš sam pričao sa sekom kako bi nam razrednica lako mogla pokvariti ekskruziju i svaki pokušaj zabave, iako ona nije takva, zna bit pokvarena, al čisto sumnjam da bi bila tako pokvarena da nam uništi maturalno putovanje. Tko zna, živi bili pa vidili! Druga polovica godine, upisujem četvrti razred, ako bude dobra plaća u Solarisu, kad škola krene kupujem si novi mobitel, upisujem autoškolu, i tko zna što će se još dogoditi. Imam u glavi neki film kako će se sve preokrenuti ovu godinu, da ću postati još ozbiljniji i smireniji, te da ću sredit sve što imam što se tiče problema – kako zdravstvenih, tako i svih ostalih. Eto, toliko od mene za sad...do idućeg puta, pozdrav.