Ponosnih
17
Few more days, pa će naši dragi Ameri i Irci po ko zna koji put ići poput siročića po gradovima i selima u potrazi sa slatikišima. Tradicija je tu da se nastavlja, slažem se s tim, ali ipak smatram pretjeranim što se pridodaje tolika pozornost noći uoči Svih svetih. Na tu san noć i ja rođen, pa šta? Naime, prema tamo nekoj predaji na tu noć (pa čak i na noć punog mjeseca) duše pokojnika napuštaju svoje grobove i odlaze kako bi posjetile svoje domove. Upravo ta činjenica zgrožava sve te praznovjerne ljude, pa se oni poput crkvenih miševa na tu noć skupe, i pomno osluškuju svaki i najmanji zvuk ne bi li skočili od straha, ili se ukočili, šta već. Jedna od glavnih asocijacija na Halloween jest bundeva, a tu ima jedna pričica koja slijedi u nastavku. Običaj dubljenja bundevi zasniva se na irskoj legendi o kovaču Jacku, poznatom po domišljatosti, ali i škrtosti.
Jedna od priča govori kako je privarija vraga tako što mu je ponudija dušu u zamjenu za piće i nakon što se vrag pretvorija u novčić kako bi platio piće, Jack ga je brzo stavija u džep u kojem je bija križ, zbog kojeg se vrag više nije moga vratiti u svoj oblik. Tek nakon što je Jacku obeća da neće tražiti njegovu dušu još deset godina, Jack ga je izvadija iz džepa. Nakon deset godina opet je privarija vraga tako što ga je zamolija da mu doda jabuku sa stabla, ali je na kori stabla brzo nacrtao križ, tako da ga vrag ponovno nije moga dohvatiti. Kada je Jack umra, nije bija primljen zbog svog grešnog života u raj, a na vratima pakla dočeka ga je vrag i posla natrag u mrak, a da ga se riješi da mu je žeravicu ugljena. Jack je u džepu ima repu, koju je izdubija, stavio u nju žeravicu i otada Jack, koji nikada nije pronašao put kući, luta mrakom noseći izdubljenu repu u ruci. Tako je Jack O'Lantern (Jack Fenjer) postao simbol duše koja je prokleta i koja luta između svjetova.
*hope you like it*
Dogodilo se dosta stvari otkako san objavija one dvi priče. Sve je vjerojatnije da takve stvari više neće biti objavljivane na blogu, a izvjesno je i to da li ću ih uopće više pisat. Tema o kojoj san tija pisat u ovom postu je prolaznost života - iako moram priznati, na odabir ove teme su utjecali nedavni događaji (pročitajte post na blogu). Mnogi od nas su se barem jednom u svom životu pitali čemu vridi život ako ti u tom trenutku ne teku med i mlijeko. Ali kad malo bolje razmisliš, dođeš do zaključka. Ti imaš život, Božji dar, i tvoja je dužnost živit onako kako sam to skrojiš. Na tebi je da odlučiš želiš li u životu postići uspjeh, želiš li biti propalica, želiš li da jednog dana postaneš neko, ili da ostaneš nula. Ne postoji na ovom planetu čovjek sa sposobnošću da ti kaže koliko još dana života imaš. Jer da on postoji, onda bi svit bija drugačiji. Mnogi bi pokušali ispravljati pogreške, bile one sitne ili kardinalne. I to je zapravo jedan od osnovnih razloga zašto triba živit jednostavnim i opuštenim ritmom, bez puno problema, bez patnji, jer nikad ne znaš kad ćeš umrit, kad će te Bog odlučit uzet sebi.
Slika oproštajnog pisma. Kad bi znali da vam preostaje još par dana, ili par sati života, što bi učinili? Ovo je pitanje jedno iz štafete koju ja nisam pisao, već ću ju obradit kroz nekoliko postova. Iskreno, ne znam što bi vam odgovorio na to pitanje. Toliko ljudi poznam, pa bi bilo glupo reć da bi ih tija vidit sve. Ali zasigurno bi nastojao da se ispričam svakome koga sam namjerno ili ne namjerno povridija, kome sam na bilo koji način nanija zlo. No najiskrenije bi kajanje pokazao Bogu, zbog svih svojih djela, kaljanja njegova imena. Ovo mnogima zvuči čudno, ali tako je. Smanjija san upotrebu psovki, osim u slučaju kad me neko izbaci iz takta. Ne želim sad da mislite da san posta pobožno dijete, samo više neću biti ka i prije, kaljat Boga i tako to, znate o čemu govorim. Kad bi mogao birati između osoba koje bi tija vidit prije no što umrem, najradije bi bija sa svima koji su mi u životu nešto značili, koji su mi pružili svoje prijateljstvo, koji su mi pružili svoju ruku i svoju potporu u trenucima kad mi je bilo najteže, u trenucima tuge, patnje i žalosti.
Još me nešto zanima. Zašto pojedinci okreću očima kad neko spomene nešto tipa: "Ti nemaš pojma šta san ja sve proša u životu." Ja ne želin reći da je svima lako živit, da imaju lagodan život i te stvari, ali jednostavno, postoje osobe kojima je suđeno da prolaze sito i rešeto redovito kako bi mogli normalno funkcionirat. Ovo govorim općenito, niti o sebi, niti o bilo kome poimence, jer to ne volim radit. Svako zna, tj. trudi se da provodi dane u društvu, u nekakoj vrsti zabave, pa i u učenju (nažalost, iako redovito slušaju starce koji govore kako moramo učit za svoje dobro, iako mnogi od nas toga nisu svjesni, i neće biti svjesni, sve dok im jednom ne zatreba nešto iz srednje, ili osnovne škole), a i tako zapravo treba biti, jer nikad ne znaš što donosi sutra. Možda je ovo zadnje što si pročitao u životu?
*znam, post je depresivan, ali što ćete?*
Nightwish - Planet Hell
Nightwish - Bye, bye beautiful
Marilyn Manson - Sweet Dreams
Children of Bodom - Downfall
Children of Bodom - Hate me
Nightwish je osnovan u srpnju 1996. Prvi članovi su bili Tuomas, Emppu I Tarja. Prve 3 akustične pjesme "Nightwish" (po kojoj je bend dobio ime), "The Forever Moments" i "Etiäinen" snimljene su te godine. 1997. godine u bend dolazi Jukka Nevalainen, bubnjar a akustična gitara je zamjenjena električnom. U tranvnju 1997., snimljen je album "Angels Fall First". Krajem 1997. održavaju prvi koncert u Kiteeu. U svibnju 1998. snimljen je video "The Carpenter". Kasnije se basist Sami Vänskä, stari Tuomasov prijatelj pridružio bendu. Novi album, "Oceanborn", izdan je 7. prosinca 1998. 1999. snimljen je singl "Sleeping Sun". 2000. se s pjesmom "Sleepwalker" prijavljuju za finsko natjecanje za Euroviziju i završavaju na 2. mjestu. U svibnju 2000 godine izdan je novi album "Wishmaster".U ljeto te godine Tarja se potajno udaje za svog menadžera (Marcelo Cabuli). 2001. izdan je album "Over The Hills And Far Away" na kojem su gosti bili Tony Kakko (vokalist power metal benda Sonata Arctica)i Tapio Wilska. Snimljen je DVD From Wishes To Eternity. Pred kraj 2001. Tuomas je zamolio Samija da napusti bend. Zamjenio ga je basist Marco Hietala (Tarot, ex-Sinergy (napustio je Sinergy zbog Nightwish-a)) koji je uz sviranje bas gitare bio i muški vokal. 2002. je izdan album "Century Child". Kasnije je snimljen video "Bless The Child".
2003. Nightwish su izdali novi DVD "End of Innocence". Također te godine bend uzima pauzu. Tarja nastavlja studij u Njemačkoj, a Tuomas privremeno odlazi u bend For My Pain... U lipnju 2004. je izdan novi album "Once". 2005. izdali svu svoj Best of album pod nazivom Highest Hopes - Best Of koji osvaja zlatnu ploču. 2006. je izdan DVD "End Of An Era" čije ima jedno posebno značenje, jer je nakon koncerta koji je na tom DVD-u Tarji uručeno pismo kojim je Tuomas, Jukka, Emppu i Marco obavještavaju da više nije član benda. 2007. Šveđanka Anette Olzon postaje novom vokalisticom. Prvi singl s Anette zove se "Eva" i dostupan je isključivo preko interneta, a sva zarada europske prodaje pjesme će biti donirana u humanitarne svrhe. Slijedeći izlazi u kolovozu 2007. pod nazivom "Amaranth" a novi album će se zvati "Dark Passion Play" a najavljen je za rujan 2007. Sample triju pjesama s tog albuma možete poslušati na njihovoj službenoj stranici.
Diablu najmilije pisme:
Preuzeto s: Wikipedia
* osobna preporuka
Odlučih se nakon dugo vremena ponovo pisat svojevrsni nastavak posta od prije nekoliko miseci kad san vas (koji me redovito čitate) obavjestija ili bolje reći informira malo o svojoj prošlosti koja i nije bila baš tako bajna. S druge strane kad sad pogledan to je na neki način bilo dobro, jer je lipo da te ljudi znaju, ali ponekad je i loše, jer postoje oni koji uživaju u tuđoj tugi, i žalosti. Ono šta me zapravo ponukalo na pisanje ove teme je jedna zgoda otprije nekoliko sati kada mi je na nos stavljena muzika koju san sluša. Svak zna i svak se drži onoga da ima pravo na svoje mišljenje, ma kakvo ono bilo. Ali nije to ono šta je mene taklo u žicu, već pričanje o mom ocu (nije naglašeno ovo moj otac), a lijepo se zna šta je bilo sa mojin ocen. Pogodilo me to malo. Pogodilo me po prvi put u životu kad mi je otac spomenut jer je to bila uvrida, to je bija udarac u slabu točku, i osta san potresen nakon toga jedno uru vrimena. Možda ja i pravim dramu oko svega ovoga, samo plijenim pozornost, ali ne volim kad me neko dira u slabe točke, jer je to na neki način jadno. Ako ti smeta moje društvo, ako ti smetan ja, ma reci mi to u facu, manje će me bolit, jer kad čovika odrediš povridit na način da ga diraš u slabu točku, to je jadan potez, kao da nemoš nikako drugačije čoviku reć da se makne od tebe. Ne znan šta da mislin sada. Ne znan šta da radin sada - ali bilo kako bilo triban malo vrimena da promislin o tome, tj. da se situacija malo slegne. Žalim za vrimenon prije par miseci, kad je sve bilo nekako savršeno, kad je ekipa bila na okupu, sad su se neki odvojili, ja još sa jednon ili dvi osobe popričan, ali ništa više nije ko i prije. A ja bi tija da sve bude ka i prije, jer u ono vrime san bija sritan ka nikad u životu. Sad mi je tu Ona. I Druga. Treća mi je na putu u Istri. Želin joj dobar provod. S ponovnom nadom u bolje sutra vas pozdravljam.