Marketing
...as ghost...
Dogodilo se dosta stvari otkako san objavija one dvi priče. Sve je vjerojatnije da takve stvari više neće biti objavljivane na blogu, a izvjesno je i to da li ću ih uopće više pisat. Tema o kojoj san tija pisat u ovom postu je prolaznost života - iako moram priznati, na odabir ove teme su utjecali nedavni događaji (pročitajte post na blogu). Mnogi od nas su se barem jednom u svom životu pitali čemu vridi život ako ti u tom trenutku ne teku med i mlijeko. Ali kad malo bolje razmisliš, dođeš do zaključka. Ti imaš život, Božji dar, i tvoja je dužnost živit onako kako sam to skrojiš. Na tebi je da odlučiš želiš li u životu postići uspjeh, želiš li biti propalica, želiš li da jednog dana postaneš neko, ili da ostaneš nula. Ne postoji na ovom planetu čovjek sa sposobnošću da ti kaže koliko još dana života imaš. Jer da on postoji, onda bi svit bija drugačiji. Mnogi bi pokušali ispravljati pogreške, bile one sitne ili kardinalne. I to je zapravo jedan od osnovnih razloga zašto triba živit jednostavnim i opuštenim ritmom, bez puno problema, bez patnji, jer nikad ne znaš kad ćeš umrit, kad će te Bog odlučit uzet sebi.
Slika oproštajnog pisma. Kad bi znali da vam preostaje još par dana, ili par sati života, što bi učinili? Ovo je pitanje jedno iz štafete koju ja nisam pisao, već ću ju obradit kroz nekoliko postova. Iskreno, ne znam što bi vam odgovorio na to pitanje. Toliko ljudi poznam, pa bi bilo glupo reć da bi ih tija vidit sve. Ali zasigurno bi nastojao da se ispričam svakome koga sam namjerno ili ne namjerno povridija, kome sam na bilo koji način nanija zlo. No najiskrenije bi kajanje pokazao Bogu, zbog svih svojih djela, kaljanja njegova imena. Ovo mnogima zvuči čudno, ali tako je. Smanjija san upotrebu psovki, osim u slučaju kad me neko izbaci iz takta. Ne želim sad da mislite da san posta pobožno dijete, samo više neću biti ka i prije, kaljat Boga i tako to, znate o čemu govorim. Kad bi mogao birati između osoba koje bi tija vidit prije no što umrem, najradije bi bija sa svima koji su mi u životu nešto značili, koji su mi pružili svoje prijateljstvo, koji su mi pružili svoju ruku i svoju potporu u trenucima kad mi je bilo najteže, u trenucima tuge, patnje i žalosti.
Još me nešto zanima. Zašto pojedinci okreću očima kad neko spomene nešto tipa: "Ti nemaš pojma šta san ja sve proša u životu." Ja ne želin reći da je svima lako živit, da imaju lagodan život i te stvari, ali jednostavno, postoje osobe kojima je suđeno da prolaze sito i rešeto redovito kako bi mogli normalno funkcionirat. Ovo govorim općenito, niti o sebi, niti o bilo kome poimence, jer to ne volim radit. Svako zna, tj. trudi se da provodi dane u društvu, u nekakoj vrsti zabave, pa i u učenju (nažalost, iako redovito slušaju starce koji govore kako moramo učit za svoje dobro, iako mnogi od nas toga nisu svjesni, i neće biti svjesni, sve dok im jednom ne zatreba nešto iz srednje, ili osnovne škole), a i tako zapravo treba biti, jer nikad ne znaš što donosi sutra. Možda je ovo zadnje što si pročitao u životu?
*znam, post je depresivan, ali što ćete?*
Post je objavljen 24.10.2007. u 20:41 sati.