dana 10. 09. nakon dvadesetakak sati voznje polupraznim autobusom, u jutarnjim satima stizem u Durres ili Drac na albanskoj obali Jadranskog mora. voznja je bila ugodna, jedino se grcki carinik malo zanio, pa poceo drzati lekcije iz povjesti, ali nisam to uzeo za ozbiljno. tokom svih prelazaka granica u ovih stotinjak dana nisam imao nikakvih problema, niti gnjavaza. bilo je i saljivih situacija - na ulazu u jednu zemlju je mladi policajac ili carinik svirao gitaru, na drugom se nije vidjelo nista od duhanskog dima, pa mi je udaren pecat na krivo mjesto, a na trecem jednostavno nije bilo nikoga...
bicikl sam razmontirao i popakirao ne bi li kako izbjegao ekstra troskove, ali uzalud, kondukter mi je rekao da su dozvoljene samo dvije torbe po glavi, na sto sam izvadio kolut trake i krenuo spajati moje pakete, ali se on samo nasmijao i rekao :" extra cante(torbe) - extra para". prvo me trazio 30 eura, pa sam se sada ja samo nasmijao, dao mu cenera (10 eura) i rekao: " para jok", nakon cega se on primirio.
prilikom ponovnog montiranja bicikla na ulici u Draču moralnu podrsku mi pruza lokalni sakupljac boca, pa smo kasnije podjelili moje zalihe preostalog turskog sira i paradajza, a on je odnekud izvadio rakijicu za dobrodoslicu. nisam to mogao odbiti. kasnije primjecujem da puno kontejnera sa smecem nema po dva kotaca. da nebi dobili noge. ali šta je to prema običajima pokrivanja kokošinjaca sa tablama oprez - mine u nekim slavenskim zemljama.
malo sam prosvrljao kroz najvecu albansku luku i drugi grad po velicini u zemlji. u samom Dracu, a jos vise u okolici postoje brojne plaze, a kako je bilo jos uvijek bilo vruce tako se je moglo i sresti dosta turista. nisu to mase turista na kakve smo navikli u gotovo svim turistickim mjestima sirom Europe. mada sumnjam da ce i to dugo potrajati. cijene su ovdje najjeftinije u odnosu na bilo koju drzavu u okolici, dosta ljudi prica talijanski, internet kafea, pizzeria, kavana s odlicnim lavazza ili illy kavama ima posvuda. zapravo jos od beogradskih dana nisam popio postenu kavu. te nemaju mlijeka, te samo iz vrecice, te sipaju po dva decilitra,, pa traze po nekoliko eura, u nekim zemljama uopce ne koriste talijanske makine na kakve smo navikli tako da sam se ugodno iznenadio ovdje.
kasnije sam potrazio couchsurfera Elvina koji mi je ponudio gostoprimstvo. dogovorili smo se da malo odmorim, pa navecer da malo posjedimo zajedno, ali sam zaspao ko zaklan i nije me uspio covjek probuditi do sutra.
bilo mi je zao, ali već sutra smo ulovili malo vremena i otisli zajedno do njegovog iznajmljenog foto studija. Elvin je fotograf specijaliziran za svadbe, ali mi je pokazao i nekoliko privatnih albuma koji odusevljavaju. pogotovo album nazvan "lost people" snimljen u romskom predgradju Tirane prije njihovog protjerivanja od tamo. kasnije je napravio pravu seriju fotografija kako ja mjenjam i krpam nanovo probusenu gumu. ovaj puta sam vanjsku bacio u najdublji kontejner.
STA JE TU JE
DURRES ili DRAC
ELVIN
isti dan odlazim u tridesetak km udaljenu Tiranu u hostel Backpaker, koji mi je preporucio svicarac Samuel, prijatelj iz turskih dana. rekao je da je to najbolji hostel u kojem je ikad bio. tvrdnja je bila tocna, barem po mome misljenju. hostel je zapravo neka stara vila u centru Tirane sa predivnim vrtom u kojem se moze i kampirati za pola cjene, ukljucen dorucak, imaju jeftinu ves masinu, jos jeftinije pivo, a personal je bio nenametljiv i jako susretljiv. najbolja je bila vecernja atmosfera u vrtu, tko god bi nesta kupio ili skuhao nudio je okolo, mogle su se dobiti svakakve informacije, ustvari ljudi su se vise druzili nego inace na takvim mjestima. ukratko hostel u koji svako tko ovdje prolazi treba navratiti. odmah iza ograde je vladao prometni kaos kakav se rijetko srece u Europi. mozda previse auta, premalo semafora i ustvari premalo ulica, tako da trube rade sto na sat. negdje sam procitao da samo dvadesetak godina ranije ovdje gotovo da i nije bilo privatnih automobila. a sada krkljanac posvuda. ipak, kombinacija lezernosti iz vrta i odlaska u grad ili samo do obliznjeg marketa gdje se jako brzo treba pribrati kako bi se uspjesno preslo nekoliko ulica mi je davala dodatnu draz boravku tamo. ostao sam i slijedeci dan te pisao prosli blog o Anadoliji.
HOSTEL BACKPAKER
SKENDERBEG TRG
SARENE ZGRADE - zastitni znak grada
NA MUCI SE POZNAJU JUNACI
jutro poslije odlazim iz Tirane na sjever u pravcu grada Lezhe. nazalost za odlazak na istok ili sjeveroistok i tamnosnje planine nisam vise imao vremena, a i moje zalihe su se opasno pritanjile.
na izlasku iz Lezhea trazio sam kakvo mjesto za kamp, ali malo se potraga oduzila, pa me je vec ulovila noc. stao sam ispred neke lokalne benzinske pod svijetlo, izvadio nesta hrane i poceo jesti. uskoro dolazi radnik i daje mi stolicu, a ja mu citam sa papirica na albanskom recenicu - mogu li postaviti sator u vasem vrtu (u ovom slucaju iza benzinske)? vec sam ja unaprijed odmjerio komadic livadice odpozadi, ali covjek me nakon kraceg razmisljanja provodi do obliznjeg i ogradjenog nogometnog igralista. mogao sam spavati gdje sam htio - na golu, na centru, na krilu... ipak, nisam zelio otkrivati toplu vodu. privezao sam svoju bicikletu za stativu i smjestio se u kaznenom prostoru i prespavao ispred gola. i nitko mi nije zvizdao.
BUNKERI SU POSVUDA
BOJLER
RIJEKA MAT
SPAVANAC I PO
kasnije nastavljam prema Skadru, trecem gradu po velicini u Albaniji, koji se smjestio na jugoistocnoj strani Skadarskog jezera. grad je cesto prelazio iz ruke u ruku raznih osvajaca, a od tridesetih godina ovog stoljeca je konstantno u granicama Albanije. odavde je krenuo ustanak i rusenje vladavine Envera Hoxhe koja je prilicno izolirala zemlju od vanjskih utjecaja sta je opet utjecalo na to da Albanija ima vjerojatno najkasnije i najslabije izgradjenu infrastrukturu u Europi. na drugu stranu, ako se pitate koji automobili prevladavaju albanskim ulicama iznenadjujuci odgovor je - Mercedes. jos dok sam bio u Grckoj primjetio sam da su gotovo svi auti albanske registracije tamo - petnaest do dvadeset godina stari Mercedesi. razmisljao sam to spomenuti na blogu, ali sam ipak pricekao da vidim dali cu mozda svracati u Albaniju, pa da vidim iz prve ruke o cemu je rijec. i u Dracu i u Tirani, a i u Skadru je bilo ocito da ih ima puno. nisam zelio napamet spominjati postotak, pa sam se zaustavio na mostu iznad rijeke Drin na ulazu u Skadar i poceo brojati. od prvih stotinu vozila ukljucujuci i kombije i kamione koja su prosla preko mosta nevjerojatnih 43 su bili marke Mercedes. nisam bas siguran da bi postotak osjetno pao kod veceg uzorka. sumnjam da ih igdje ima vise u odnosu na ukupan broj. ako netko cita ovo u Imotskom neka napravi isti pokus, pa nek javi, a kroz Hercegovinu cu proci i javno se izvinuti, ako budem u krivu.
iz Skadra sam se uputio prema obliznjoj crnogorskoj granici, ali u Muriqanu, zadnjem selu s albanske strane se zaustavljam u razgovoru sa lokalnim stanovnicima koji su cirkali ispred lokalne trgovine i oni su mi rekli da mogu prespavati na njivi preko puta, sta sam sa zadovoljstvom prihvatio. cjelu noc mi je drustvo pravio magarac koji je bio privezan na par metara od satora i kad god bi se ja probudio on bi nesta zvakuljao.
eh , di bi mi bio kraj kad bi se mogao najesti od trave kao on...mozda treba samo probati?
OSTACI ILIRSKE ROZAFA UTVRDE (ulaz u Skadar)
SAMO BROJITE
SUSJED IZJELICA
ZORA (selo Muriqan)
i tako je prebrzo prosla moja albanska pusestvija sa dozom zaljenja da nisam bar okrznuo albanske planine, ali ispunjen jer sam bar malo vidio ovu koliko - toliko slabo posjecenu zemlju. upravo je to njena velika prednost. takodjer ovdje se moze vidjeti suzivot crkvi i dzamija sto nije bas cest slucaj na nasoj planeti. i tu su Albanci korak ispred, a vrijeme ce pokazati dali grijesim..
RUTA ( Drač - Tirana - Skadar )
