evoo me!
nedaleko od tursko-bugarske granice se smjestio grad Edirne na rijekama Tunca i Marica. krace vrijeme je bio glavni osmanski grad, a danas je poznat po natjecanju u pelivanskom hrvanju i po dzamiji Sellimiye, jednoj od najvecih i najznacajnijih u Turskoj. sagradjena u 16. stoljecu jedno je od najvecih postignuca carskog arhitekta Sinana koji je ucestvovao u gradnji vise od 130 dzamija.
FARI I STEFANO
SELLIMIYE DZAMIJA
u Edirneu nas je docekao Fari , mladi student drustvenih nauka i grckog jezika te smo se zadrzali jedan dan u gostima kod njegove obitelji. vecera sa turskom obitelji u mjesecu ramazana (posta) te nezaobilazni caj ostaju nam u llijepom sjecanju. Turci piju puno caja i to nekog slicnog nasem indijskom u staklenim casicama nallik sirokoj epruveti i to uglavnom kosta oko 1 liru. za jedan euro se dobije oko 2 i po lire. pusenje je skoro svuda zabranjeno, a allkohol se rijetko gdje toci. ipak moze se kupiti u nekim trgovinama, ali nije bas ni jeftin. na ulicama nitko ne pije, a u vrijeme ramazana niti ne jede preko dana. naravno da ne postuju svi ovaj obicaj, ali ponekad je stvarno tesko vidjeti ikoga. dali vecina stvarno posti cjele dane(od izlaska do zalaska sunca) illi samo u javnosti , dali radi socijalnog pritiska ili iz uvjerenja neznam, ali jednostavno tako primjecujem. ako usporedimo utjecaj crkvi na balkanu, prema sjevernoj Europi onda je on prilicno velik, ali usporedivsi ga s ovime u Turskoj onda je malen. ne odnosi se to samo na post vec i na broj crkvi ili dzamija. samo u centru Istanbula sam ih izbrojio vise od 150, naravno na karti. ipak ako zelite dozivjeti Tursku onda se je najbollje prilagoditi i prepustiti osjetilima. Turska je mnogo vise od onoga sto bi Europljanin koji nije bio ovdje pomislio. ali pođimo korak po korak.
na putu kroz tursku Trakiju (europski dio) mene i Stefana prate ogromna polja suncokreta te neprestane izmjene blagih uzbrdica i nizbrdica. nevjerovatno kako se je zemlja ovdje rasporedila kao u nekim pravilnim valovima i to gotovo cjelom duzinom Trakije. na putu susrecemo sredovjecni par Le Fontaine koji pjesaci iz Francuske do Jeruzalema. pricaju da su krenuli prije 4 mjeseca, nemaju mnogo prtljage jer spavaju po hotelima, a imali su ucrtanu rutu na mapi samo do Jordana da nebi imali eventualnih problema. vec prvih dana u Turskoj se dalo primjetiti razlike - ovdje su nam neprestano mahali , trubili, cesto kad bi smo zastali ljudi bi dolazili zapitkivati razne stvari i pozdravljati. osjetno vise nego u svim zemljama kroz koje sam prosao. s druge strane saobracajna pravila ovdje postoje izgleda samo u skolama, tko je brzi i jaci prolazi prvi. nema ono, ma pusti budalu, svi se ovdje guraju i trube, oduzimaju prednosti i jednostavno se treba navici na to. ako nema semafora, nema ni propustanja prelaza bez obzira, ako ste vec dosli i do pola ceste.
SVEPRISUTNI CAJ
LE FONTAINES - pjesacki par
RADNICI POZIRAJU
GORE - DOLJE (100-150km)
ISTI SATORI
TO JE ZIVOT
billi smo osjetno uzbudjeni, Istanbul je bio na dan- dva voznje od nas. Stefanu je to bilo krajnje odrediste, morao se vratiti na posao u destileriju grozdja u Udinama, a cekali su ga i zena i jednogodisnja beba. i meni je to bio jedan od ciljeva, tu sam trebao odluciti sta i kako dalje, a to je i najveci od svih gradova na mojem putu.
kada smo vec izbili na Mramorno more, igrom slucaja jer je meni pukla guma, srecemo Emanuelle iz Francuske koja se takodjer uputila u Tursku. svi zajedno odlazimo u kamp da prespavamo i pouceni prijasnjim iskustvima izbjegnemo ulazak u grad u vecernjim satima. Emanuelle ili Manu je netipicna biciklistica koja je krenula jos na proljece iz Lyona, a put ju je naveo i kroz Hrvatsku te mi pokazuje clanak na nasem jeziku iz lokalnih sinjskih novina. u kampu smo pravili vecericu - spagete Napoliten uz nadzor Stefana. doduse nije to bio kuhar Stefan sa hrvatske televizije, ali nisu ni spagete iz Francuske. kasnije smo na plazici gledali u daljini svjetla Istanbula i razmisljali sta ce nam donijeti sutrasnji dan.
MRAMORNO MORE
STEFANO I MANU U KAMPU
slijedece jutro ja i moj talijanski prijatelj krecemo dalje, a Manu je odllucila ostati jos malo. tabla na cesti je pokazivala oko 40 km do pocetka Istanbula, a kasnije ce se pokazati jos toliko do centra. do dana danasnjeg to mi je sigurno najnaporniji dan na cesti. 40 km neopisive guzve gdje ljudi voze i po zaustavnim trakama, trebalo je preci 20-30 izlazaka i ulazaka na autoput svaki puta se prebacujuci krajnje desno. vozaci jure vise od stotke, vecina ne daje zmigavce, znali smo cekati i po 10 min da bi presli na desnu stranu. grad je sav na nekim brijegovima te nije bilo izbora nego ici autoputem. nakon visesatnog pakla konacno stizemo mrtvi umorni u Sultan Ahmet kvart i trebalo je jos koji sat da pronadjemo krevete po iole razumnoj cjeni. nismo se ni stigli raspakirati kad je zvala Manu da je docekamo na autobusnoj stanici, a u medjuvremenu mi je bankomat progutao karticu (prvo mi se u Bugarskoj nalijepila neka naljepnica na cip druge kartice koja je prestala da radi, pa su mi kuci uplatili na novu karticu koja je sad progutana, pa sam ju ponistio, a banka ce mi poslati novu u Ankaru - i na kraju je ova prva kartica proradila na neikim bankomatima u Turskoj - pravi cirkus - zapravo nikad nisam ni volio plastiku, al nagovorili su me). na kraju je stigla Manu sa pricom da ju je prvo povezao neki covjek u autu ili kombiju, ali je iskoristio priliku, pa ju je poceo capavati, ali nekako je pobjegla i prebacila se autobusom do Istanbula.
ULAZAK U GRAD (ovo lijevo je zaustavna traka)
ISTANBUL NOCU
slijedece jutro smo svi zajedno pronasli kudikamo jeftiniji hostel u cetvrti Sirkeci. upravo ovdje se nalazi zeljeznicka stanica sa koje je godinama odlazio cuveni orient-express. nedaleko stanice zapocinju spletovi ulica punih standova, marketa, a uspinjuci se dalje na brezuljak dolazi se i do velikog bazara. to je natki1veni labirint ulicica
koji nudi robu sirokog asortimana u hiljadama trgovina, a ako se ne zelite cjenkati bolje da ni ne kupujete ovdje. zavisno od toga sta kupujete cjene se ruse od 30, pa i do 60 posto.
VELIKI BAZAR
nedaleko od cetvrti bazara se nadovezuje Sultan Ahmet kvart sa istoimenim trgom. osim broji1h hotela, hostela, muzeja ovdje se nalazi i Sultan Ahmet ili plava dzamija, a na drugoj strani istoimenog trga se nalazi Aja Sofija nekad najvaznija crkva u pravoslavnom svijetu koja je pretvorena u dzamiju, a danas je muzej.
pravi je dozivljaj prosetai trgom u vecernjim satima za vrijeme ramazana jer se sa zalaskom sunca ovdje okupljaju hiljade muslimana i turista koji u roku nekoliko minuta nakon sta hodza daje zvucni signal ispune svako slobodno mjesto svih ugostiteljskih objekata, kao i svako slobodno mjesto na ovdasnjim travicama gdje mnogo turskih obitelji iz unutrasnjosti provodi dane izmedju molitvi u obliznjim dzamijama.
kasnije odlazimo brodom do cetvrti Uskudar i Kadikoy na azijskoj strani Bospora i tu je interesantno spomenuti da lokalni mini autobusi ne krecu dok se ne napune, ali zato ne trebate biti na stanici, stati ce vam gdje hocete i pokupiti vas odakle hocete. naplate se vrse u voznji i to tako da svi koji mogu dodaju iz ruke u ruku novce do vozaca koji istim putem vraca kusure istovremeno vozeci nevjerovatnom vjestinom. istog dana smo otpratili Stefana na vlak za Beograd.
POGLED NA BOSPOR
BRODOM PREKO BOSPORA
USKUDAR CETVRT
ZA PUBLIKU
JEDAN OD MNOGIH
GROBNICA SULTANA MURATA
AJA SOFIJA
PLAVA DZAMIJA
posljednju Istanbulsku vecer Manu je otkrila predio oko tornja Galata u cetvrti Beyoglu. ovdje su se skupljali svi oni Turci i stranci koji nisu marili za pravila posta . bilo je to svega inzinjera, klosara, poslovnjaka, putnika, hipika drugim rjecima svih slojeva. atmosfera je bila sjajna. sjedili smo u krugovima skoro svatko iz neke druge price, ali svima je bilo zajednicko da popiju, provesele se i podjele neke svoje dozivljaje i misljenja s drugima. ovo je bila jedna od onih veceri koja se nikad ne zaboravlja
BEYOGLU (u sredini toranj Galata)
BICIKLIST HUUB IZ UTRECHTA (DESNO)
TORANJ GALATA
ISPOD TORNJA
ATMOSFERA
RUTA ( Trakija - Istanbul )
