u ponedjeljak 13.06. nakon cjelodnevne voznje oko 23h nocu ulazim u prazan kamp u mjestu Brza Palanka. buco iz naplatnog kontejnera se probudio i dobro me odmjerivsi na moje pitanje koliko za sator, kaze 900 dinara.
sat i pol ranije u gradicu Kladovo nakon raspitivanja mjestani mi rekli da ovdje ima kamp, pa sam ipak odlucio odvoziti jos tih 25 km. upalio sam sva svjetla, a to znaci da ce vas osim vozaca po mraku vidjeti i svi lokalni psi. prvo me ganjao neki mali i to dobrih 500-tinjak metara, te sam namjerno usporavao i ubrzavao da ga izmorim, a kada se vec previse udaljio od svojih onda sam se samo okrenuo, a on je pobjegao. nesto kasnije se zatrcao zamnom jedan veliki i tu sam probio vlastite granice ubrzavanja i ovaj puta pobjegao sam ja. zapravo, kad razmislim, ako je pas sam ne moze mi nista. ako ne mogu bjezati uvijek mogu postaviti izmedju nas bicikl, mogu ga dohvatiti stapom, kamenom, sprejem , a i da nista nemam mojih 80 kg, dugacki prsti i ruke daju mi izglednu prednost prema njegovih 40 ili 50 kg i zubima. realna opasnost je kada ima vise velikih pasa, bez gospodara, a ispred mene je ostra uzbrdica i nemam pri ruci kamenje ni druga sredstva. sve je ovo hipotetski inace jako volim zivotinje, ali ljubav treba biti obostrana.
rekao sam buci: "mnogo je brate , u nacionalnom parku kamp nije vise od 500 dinara", ali on rece da samo radi ovdje. e nece moci, presjekao sam i okrenuo bicikl znajuci da je kasno i da sam preumoran. 500 m dalje zastao sam kod neke table, vidio covjeka kako sprema terasu nekog lokala, te sam ga upitao jel zna za kakav kamp dalje prema Negotinu.
covjek mi je nakon 30 sekundi rekao: pa mozes kod mene u zgradu, ima jedan prazan stan, nema struje, ali ima krevet. jos me pocastio pivom i obecao pljeskavicu za dorucak. "nema nista da placas", ispostavilo se da je iz Leskovca, pa smo razvezali temu o Leskovackim rostiljima po Rijeci i Primorju.
i evo sad nakon tri dana lezim na krevetu i pocinjem pisati ovaj tekst.
MARTIN IZ LESKOVCA S PORODICOM
kako sam olako izgubio u bilijaru (4-5 s tim da sam ja ubacivao crnu bar sedam puta) bilo je vrijeme da odem iz Novog sada. krenuo sam za Beograd i negdje na obroncima Fruske gore (inace nacionalnog parka poznatog po brojnim manastirima i zasadima vinove loze) susrecem Talana, Engleza koji se uputio biciklom Dunavskom rutom prema Aziji. kako su nam se poklapali putevi bar do Beograda, krecemo zajedno dalje. prica mi on da je krenuo prije nesto vise od mjesec dana od kuce te planira stici za nekih 4-5 mjeseci do Goe, poznate drzavice u Indiji koju su svojevremeno proslavili razni hipici sa zapada. danas je to popularno mjesto za putnike, partijanere, ljude zeljne zabave, a vjerovatno i za raznorazne prevarante. inace Goa obiluje prekrasnim plazama, a Indijci ce dodati da je područje toliko lijepo da slonovi kad ostare dolaze tamo umrijeti.
tesko da je takvo mjesto odoljelo globalizaciji i masovnom turizmu, ali ako pedalirate 5 mjeseci do tamo onda je to upravo ono sto vam treba - whole day party.
Talan je imao kartu jugozapadne Europe nista bolju negu sto su karte iz osnovnoskolskih atlasa iz osamdesetih godina. pretpostavljam da je samo pratio Dunav i putokaze za vece gradove na toj ruti. ja sam mjesecima unaprijed proucavao karte i znamenitosti podrucja i probavao obici sto je vise moguce na pojedinim dionicama. zapravo u praksi je realnost negdje izmedju. nekim interesantnim tockama na putu pridati cu paznju, a kraj nekih cu samo proci ili necu ni to. treba odabrati neke prioritete, a osim toga izbor zavisi i od stvari kao sto su umor, doba dana, konfiguracija terena, glad, da li vam se zuri, znate li gdje cete spavati i sl.
Talan mi se svidjao jer nije bio naporan. u smislu da sad vozimo jedan kraj drugoga, stalno pricamo, stajemo na istim mjestima da bi netko slikao itd. osim toga kod takve voznje opazate manje, a i opasnije je. ovako bi uvijek netko bio naprijed, pa bi mozda stao slikati, piti, odmoriti, pa bi se opet sreli kad god netko to pozeli. uspijevamo pronaci za njega neki kamp kod Zemuna, razmjenjujemo mailove, a ja nastavljam u Beograd.
TALAN IZ ENGLESKE
u Beogradu se smjestam kod porodice Hinic iz planinarskog drustva "Kopaonik", koji su rodbina od bratove vjerenice. cetiri generacije porodice u jednom stanu i sve funkcionira odlicno. svaka im cast.
PORODICA HINIC
cijeli sljedeci dan , uz pomoc Nenada, prijatelja iz djetinjstva, ganjam rezervnu bateriju za fotoaparat, paket iz Slovenije i jos ponesto. jedan most na Savi se renovira, a drugi gradi, pa su guzve velike, ali vozac-znalac Nesa izvlaci maksimum te obavljam sve sta sam mogao. stigao sam se sresti i s pojedincima iz Let us do it world - ekoloskog projekta-organizacije.
karimat mi jos nije stigao postom te se mirim sa cinjenicom da mi je sudjen kineski luftmadrac. nije on neudoban, ali pozelenim dok ga napusem i ispusem.
nakon cjelonocnog razmisljanja kojim putem dalje odlucujem se za varijantu Dunavom kroz Djerdapsku klisuru, a kasnije ce me put navesti i na Staru planinu na Bugarskoj granici.
dok sam odlazio iz grada negdje na Vracaru odusevio me jedan prizor: pas je dosao odnekud i presao siroku ulicu tocno na pjesackom prelazu. ispratio sam pogledom da ga negdje ne ceka gazda, ali gazde nigdje.
SUVREMENI TOPALOVICI - DETALJ SA KONTEJNERA
nedaleko Beograda svracam u Vincu naselje-nalaziste, gdje su pronadjeni predmeti stariji od 7000g (oruzje, orudje, posudje, vaze, nakit), ali je bilo zatvoreno zbog, kako mi je receno, rekonstrukcije. putem dalje prolazim kroz Smederevo koje je nekad bila prijestolnica srednjovjekovne s
rpske drzave, a iz tog doba dominiraju ostaci nekadasnjeg grada-tvrdjave na Dunavu.
OSTACI SMEDEREVSKE TVRDJAVE
dalje putem prolazim navece kroz Pozarevac koji vrvi ljudima. nisam planirao kroz grad, ali su table navodile ovuda jer su na obilaznici bili radovi, ali su i u gradu bili radovi, pa su mi mjestani i policija rekli koje table vrijede, a koje ne, te sam nekako uspio izaci iz grada i docepati se neke pokosene livade uz sumu gdje sam odlucio prenociti.
slijedeci dan stizem do Velikog Gradisca na rumunjskoj granici, a granicu odavde pa sve do Bugarske cini Dunav.
po mjestima u okolini primjecivao sam kuce cije izvedbe prelaze sve granice maste. sve kombinacije su bile dozvoljene. dzinovske kapije s raznoraznim arkadama, kuce s desecima krovica i balkonica, kuce u obliku srednjovjekovnih tvrdjava, pa razni lavovi na kapijama, sve vrste grckih stupova na svim vrstama balkona svih geometrijskih oblika. jedino pravilo je bilo da nema pravila i da se razlikuje od susjedove. sto vise stilova i materijala iskombiniranih odjednom to bolje. imali bi sto naucit ovdje pojedini majstori iz rijeckih predgradja.
SVE MOZE
dalje upada u oci da u ovdasnjim mjestima ima nesrazmjerno puno malih trgovina. svakih stotinjak metara po jedna i sve rade uvijek. i ovdje pritiscu trgovacki centri, ali mozda za nijansu sporije. vjesto se tu ugurala Idea tj. Konzum, ali samo pod drugim imenom, sve je isto samo ovdje ne prolazi kupujmo ili konzumirajmo Hrvatsko, ali izgleda prolazi kupujmo domace (srpske proizvode). jos primjecujem da ima dosta vise jeftinijih proizvoda K-plus nego na hrvatskim policama.
istog tog dana uspijevam uci u N.P. Djerdap te se docepati nekakvog kampa. nalazi se na lijepom mjestu, zapusten, ali ne preskup. sve skupa oko 5 evrica.
kasnije je stiglo jos troje Rumunja. jedan zaljubljeni par i njihova susjeda iz Temisvara. paralelno sa cestom koja se pruza ovdje postoji i cesta na rumunjskoj strani Dunava kojom su prosli vise puta pa su pozeljeli vidjeti i ovu gdje jos nisu bili.
prica mi Louisa da su svi alpinisti i da je bila u Rijeci i u Paklenici. ugodna druzina.
TVRDJAVA NA ULAZU U DJERDAPSKU KLISURU
DIMNJACAR, GARANT
RUMUNJSKA DRUZINA
PAS CUVAR KAMPA
puhalo je cijelu noc, ali uz zvukove Dunavskih valova, zabljeg koncerta, dobro ajde i uz pomoc rumunjskog vina od visnje utonuo sam u san. sator i vreca rade super, nema zime, a na zabe sam vec navikao. inace ti zablji koncerti su jako glasni, prvo zapocne njih par, pa za kratko vrijeme ih se cuje vec vise desetina onda odjednom sve utihnu. pa krecu ispocetka. mozda bi nekom to smetalo, ali meni je bas davalo nekakvu car.
i dolazimo do ponedjeljka s pocetka ovoga posta. to jutro jurim u Donji Milanovac na klopu. tjesio sam se da cu obici Lepenski vir, arheoloski lokalitet gdje su ostaci prethistorijskog naselja i kamene skulpture koje pripadaju jednoj od najstarijih civilizacija na kontinentu. sjecam se tog imena Lepenski vir jos iz djetinjstva mada nisam imao pojma ni gdje je to ni sto je to sve dok nisam cuo na nekom kvizu o tome.
nisam imao srece, nalaziste je bilo zatvoreno radi rekonstrukcije.
zatim se pojavio problem tunela kojih ima sigurno desetak duz skoro 100 km Djerdapske klisure koja je najveca rijecna klisura probojnica u Europi presijeca planinski lanac Karpata na dva djela i ujedno je jedan od 4 nacionalna parka u Srbiji.
no vratimo se na tunele. kako je teren na nekim mjestima vrlo strm iz toga razloga ima mnogo tunela koji su dugacki od sto do nekoliko stotina metara i nisu osvijetljeni. postupak je bio slijedeci: palim prednje i zadnje svjetlo na biciklu, ceonu svjetiljku (vondericu) i reflektirajucu traku na ramenu. trotoar je u tunelima na nekim mjestima preuzak za bicikl i mene zajedno. u duzim tunelima sa zavojem se ne vidi izlaz nego samo crno i odraz svjetla sa bicikla od par metara. osvrcem se i osluskujem daleko iza sebe, a kada ne cujem nista zalecem se i uz rub najvecom mogucom brzinom pedaliram do izlaza. to sve traje minutu-dvije. u svim tim prolazima samo je jednom naisao auto iza mene dok sam bio unutra. kad sam ga cuo u sekundi sam sisao s bicikla i priljubio ga koliko sam god mogao uz stijenu. ali vidio me vozac na vrijeme pa je usporio.
JEDAN OD TUNELA
ovdje je inace obicaj da kad netko pogine na cesti dignu mu tu i spomen plocu. od Smedereva pa do Zajecara sam naisao na sigurno 30 ( realno bilo ih je i blizu 50) spomen ploca uz cestu, a na nekima su bile i cijele familije. meni se to cini iznad svih prosjeka, ali ne znam bas tu statistiku. ako se pitamo da li te ploce opominju nekoga onda mozda samo one koji su dovoljno spori i imaju dovoljno svijetla da ih vide. nemaju sve ceste prosirenja, a i nailazio sam na bicikliste i pjesake u sumraku bez svjetala.
vidjao sam na slavonskim cestama dosta mrtvih zivotinja, mozda najvise jezeva, zaba i pokoja zmija, ali ovdje primat drze brze zivotinje poput pasa, macaka, a vidio sam i lisicu i kunu. zapravo i ne cudi primjer beogradskog psa. borba za opstanak na djelu.
sve ovo ne pisem da bi nekoga odgovorio od namjere da dodje i posjeti ove krajeve jer ce puno toga lijepoga vidjeti i dozivjeti sto nema nigdje drugdje, nego samo da obrati dovoljno paznju kako bi stigao nekome prepricati svoje dojmove.
CESTA NE OPRASTA
SRECA PRATI HRABRE
a dojmovi su slijedeci - kada sam se dobro najeo i odmorio u D. Milanovcu te krenuo dublje u klisuru prema Kladovu nailazio sam na prizore od kojih zastaje dah. Dunav se sa vise od kilometra sirine sabija izmedju strmih i visokih litica na 200-300 metara i tako naizmjenice se siri, pa suzava u slijedecem klancu. zastajkujem neprestano i ne mogu se nadiviti. zbog ovakvih prizora mi vise nista nije tesko. ne moze fotografija prenijeti kompletan dojam, nema tu ni zvuka ni mirisa ni osjecaja velicine ili strahopostovanja prema prirodi. bilo bi lijepo proci kroz ove klance iz broda, ali to je opet druga prica.
DETALJI IZ KLISURE
i ovo cu reci: mislim da bi se trebalo puno vise truda uloziti u ciscenje i odrzavanje parka kao i u reklamu. u sto kilometara nisam sreo nijednog rendzera, jako malo oglasnih tabli, izletnickih brodica i druge ponude. ocigledna je nebriga oko toga. ako se nema para moze se naplacivati ulaz, a moze se i podosta zaraditi naplatom kazni lokalnim sumaherima.
SVIJETLI PRIMJERI
na izlasku iz klisure prolazim kraj hidroelektrane Djerdap koja je medju najvecima u svijetu
HIDROELEKTRANA DJERDAP 1 NOCU
I DJERDAP 2 DANJU
SLIKE SA DUNAVA
ne mogu, a da ne spomenem da je gostoljubivost ljudi iz ovih krajeva (ne samo mojih domacina) iznad svih zamisljenih mjerila i dovoljna je da se putnik osjeti jako dobrodosao ovdje. ljudi su pozitivno znatizeljni i vole podjeliti svoja iskustva s bilo kime od koga mogu cuti nesto novo kao i naci nacina da vas zainteresiraju.
i tako stizemo do pocetka ovoga posta, a ja sam u medjuvremenu otisao iz Brze Palanke do Knjazevca gdje cu ostati nekoliko dana. sutra bih trebao ici na Staru planinu pa se tjesim na to. ali o tome slijedeci put...
RUTA ( Dunavskom rutom)
